Poremećaji artikulacije, također poznati kao fonetski poremećaji, pogađaju više djece i odraslih nego što većina ljudi shvaća. Zapravo, samo oko 10 posto opće populacije pokazuje savršeno “normalan” govor u smislu da je potpuno bez tonskih nesavršenosti ili artikulacijskih i fonoloških poremećaja. Kod djece se poremećaji artikulacije najčešće povezuju s neurološkim poremećajima zbog komplikacija pri porođaju ili genetski naslijeđenih zdravstvenih stanja koja mogu utjecati na govor, poput neurofibromatoze i cistične fibroze. Govor odraslih, s druge strane, najčešće biva izmijenjen kasnije u životu zbog moždanog udara, traume mozga ili pojave demencije. Međutim, poremećaji artikulacije mogu se pojaviti i kod odraslih i djece bez ikakvog specifičnog poznatog uzroka.
Najčešća klasifikacija poremećaja artikulacije naziva se jednostavno poremećajima glasa. Iako poremećaji glasa uključuju veći raspon problema od artikulacije, neke od tih poteškoća mogu utjecati na kvalitetu govora kao sekundarnu posljedicu. Na primjer, abnormalna kvaliteta glasa zbog ozljede, bolesti ili kirurškog uklanjanja grkljana vjerojatno će uzrokovati poremećaje artikulacije uz poteškoće u reguliranju glasnoće, tona i visine govora.
Drugi opći poremećaji govora koji mogu negativno utjecati na artikulaciju uključuju mucanje i nered, koji su karakterizirani nevoljnim ponavljanjem riječi ili poremećenim ritmom govora. Ovi čimbenici su značajni jer veliki postotak ljudi koji ispoljavaju takve poremećaje također ima poremećaje u artikulaciji. Osim toga, oni koji imaju poteškoće s receptivnim jezikom vjerojatno će usvojiti netočne fonetske obrasce zbog nemogućnosti adekvatnog obrađivanja i učenja zvukova. To može biti zbog oštećenja sluha ili zbog nemogućnosti razlikovanja razlika između pojedinih zvukova. Na primjer, djeca s poremećajima artikulacije često imaju problema s određenim suglasnicima i mogu ih sve izgovarati na isti način u jezičnom događaju poznatom kao kolaps fonema.
Slično, poremećaji artikulacije mogu proizaći iz narušenog razumijevanja govora zbog nekog oblika ozljede mozga, kao što je moždani udar. Osim što u takvim slučajevima utječe na prepoznavanje govora, često se javlja i nemogućnost proizvodnje govora. Ova vrsta stečenog poremećaja artikulacije poznata je kao afazija. Međutim, ako govor postane otežan upravo zbog poteškoća s gutanjem kao posljedica moždanog udara ili neurološkog poremećaja, tada se stanje naziva disfagija.
Dizartrija je još jedan poremećaj govora koji se također može razviti nakon moždanog udara ili ozljede mozga. Međutim, dizartrija uzrokuje poremećaje artikulacije zbog slabosti ili paralize mišića lica. Dizartrija se također javlja kod osoba s progresivnim neurološkim poremećajima, kao što su Parkinsonova bolest, cerebralna paraliza, amiotrofična lateralna skleroza ili Lou Gehrigova bolest.
Dok se poremećaji artikulacije mogu pojaviti zbog raznih uzroka, znanstvenici kontinuirano napreduju u identificiranju specifičnih genetskih čimbenika. Zapravo, Journal of Neurodevelopmental Disorders nedavno je objavio rezultate studije koja je bila dio 20-godišnjeg programa osmišljenog za istraživanje genetskih uzroka poremećaja govora i jezika. Studija je potvrdila prethodne nalaze da su takvi poremećaji povezani s genom KIAA0319 kromosoma 6.