Selektivno slušanje način je opisivanja sklonosti nekih ljudi da ignoriraju stvari koje ne žele čuti. To nije fiziološko stanje, jer pojedinci fizički čuju riječi, ali njihovi umovi odlučuju ne priznati ono što se govori. U mnogim slučajevima, čini se da svjesni um ne prima informacije, pa se to razlikuje od aktivnog ignoriranja govora. Umjesto toga, to je vrsta selektivne nepažnje koja se može učiniti svjesno ili podsvjesno.
Klasično, selektivni sluh je atribut koji ljudi povezuju s muškarcima. Standardni primjer bi bio da žena pita svog partnera želi li ići u operu te večeri, samo da bi je on naizgled ignorirao. Međutim, kad spomene nešto što ga zanima, poput nogometa ili piva, on odmah odgovara kao da je cijelo vrijeme slušao. Iako se ovakvi primjeri mogu činiti šaljivim, zapravo nisu neuobičajeni u svakodnevnim interakcijama između ljudi svih spolova i svih veza.
Pažnja je složen sustav koji nije osobito dobro shvaćen, iako se dugo proučava. Jedna stvar koja se čini sigurnom je da se stupanj pažnje koju osoba posvećuje može radikalno promijeniti ovisno o okolnostima. Čini se da neke stvari izazivaju apsolutnu pozornost, dok se na druge čini gotovo nemoguće usredotočiti se. Selektivno slušanje jednostavno je manifestacija promjenjive prirode pažnje i rijetko je pokazatelj bilo kakve vrste otvorene zlobe ili prezira prema subjektu ili osobi koja govori. To ima više veze s načinom na koji nečiji um daje prioritet stvarima.
Nije neuobičajeno da roditelji vjeruju da njihova djeca pate od neke vrste poremećaja sluha ako je razina selektivnog sluha koju izražavaju posebno visoka. Iako fiziološki uzroci mogu biti odgovorni, to je češće povezano s poremećajem pažnje. Djeca su posebno osjetljiva na to da ne slušaju sve što se govori, jer su stalno bombardirana novim informacijama kako bi ih usvojili. Kako bi se izborili, mogu isključiti stvari za koje njihov mozak odluči da su nevažne.
Ovaj se izraz također može koristiti za opisivanje nepovezanog načina interakcije, u kojem osoba odlučuje čuti samo ono što želi iz razgovora. To se obično vidi u slučajevima kada osoba postavlja pitanje s ciljem postizanja željenog cilja, umjesto da stvarno razumije situaciju. Na primjer, ako Jane zamoli Johna da donese malo mlijeka do njezine kuće, a John odbije, Jane bi mogla pitati: “Zašto ne?” U ovom slučaju Jane postavlja pitanje ne s namjerom da shvati zašto joj John ne želi donijeti mlijeko, već radije da razdvoji svoje obrazloženje da ga pokuša natjerati da kupi mlijeko.
Kao rezultat toga, bez obzira što John odgovori, Jane će čuti samo ono na što može odgovoriti. Ako on kaže: “Trajat će predugo”, ona će odgovoriti: “Trajat će samo pet minuta.” Ako on odgovori: “Danas imam previše posla”, ona će možda odgovoriti: “Učinila bih to za tebe.” U svakom slučaju, ona ne sluša istinski kako bi razumjela što John govori, već samo kako bi prikupila dovoljno površnih informacija da opovrgne njegovu tvrdnju.