Neurotransmiter je specijalizirana kemikalija koja prenosi ili šalje informacije s jedne vrste stanice na drugu. Znanstvenici su uspjeli identificirati preko 100 neurotransmitera samo u ljudskom mozgu, ali dokazi sugeriraju da ih imamo znatno više od ovog broja. Nesretan aspekt nemogućnosti identificiranja svih neurotransmiterskih stanica jest da istraživači, posebno oni koji razvijaju lijekove koji djeluju na određene stanice glasnika, ne mogu uvijek utvrditi zašto i kako lijekovi djeluju ili ne djeluju.
Vjerojatno ste upoznati s nekim od identificiranih naziva neurotransmitera. To uključuje dopamin, GABA, serotonin, acetilkolin i norepinefrin. Svaki od njih obavlja neke specifične funkcije u tijelu. Na primjer, serotonin je indiciran u stabilnosti raspoloženja, emocionalnom odgovoru i kontroli temperature. Acetilkolin je neurotransmiter koji omogućuje osobi da namjerno ili dobrovoljno koristi svoje mišiće. Iako istraživači mogu sugerirati moguće učinke određenih neurotransmitera, oni ne samo da ih nisu sve identificirali, nego ni blizu nisu utvrdili sve učinke stanica glasnika koje su identificirane.
To je vrlo jasno kada se ljudima daju lijekovi koji bi trebali utjecati na neurotransmiter. Različiti lijekovi usmjereni su na sprječavanje tijela da prebrzo koristi serotonin i nazivaju se selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina (SSRI). SSRI se najčešće koriste za liječenje depresije i pomažu u sprječavanju prebrze upotrebe serotonina u tijelu. Kada je ovaj neurotransmiter u većoj opskrbi u mozgu, on ima tendenciju podizanja raspoloženja, a vjerojatno ste čuli imena nekih od uobičajenih SSRI-a kao što su Prozac®, Zoloft® i Paxil®.
Teoretski, da je serotonin jedini neurotransmiter odgovoran za depresiju, ovi lijekovi bi liječili svakoga. Ipak, mnogi ljudi s depresijom ne reagiraju na SSRI. Umjesto toga, oni mogu reagirati na lijekove koji djeluju na GABA, dopamin ili norepinefrin. Neki ljudi su isprobali sve ove lijekove namijenjene ublažavanju depresije i još uvijek ne reagiraju na liječenje. Nereagiranje na liječenje sugerira da ne razumijemo u potpunosti ulogu neurotransmitera u depresiji, a mogu postojati i neidentificirani glasnici koji stvaraju stanja poput depresivnih ili tjeskobnih stanja.
Budući da ne razumijemo precizan mehanizam svakog neurotransmitera ili pravi broj svih koji postoje, također ne možemo razumjeti kako lijekovi, hrana ili izloženost okolišu mogu utjecati na te kemijske glasnike. Znanstvenici i istraživači moraju donositi obrazovana nagađanja na temelju onoga što je poznato, ali mnoštvo nepoznatih informacija o tim stanicama izjednačava ove teorije s pokušajem igranja pikado u potpunom mraku. Ponekad su nagađanja prilično dobra; SSRI su, na primjer, razumno učinkoviti za mnoge ljude. Ponekad ove teorije ne funkcioniraju, budući da nagađamo o tome što je u biti neotkriveno područje, a nemamo pojma koji bi drugi učinci mogli biti uzrokovani povećanjem ili smanjenjem razine određenih kemikalija koje proizvodi tijelo.
Mehanizam i identifikacija neurotransmitera ostaje plodno područje proučavanja u znanosti. Kad bismo mogli točno znati koliko ovih glasnika imamo i kako točno djeluju, međusobno djeluju i pokreću tijelo, mogli bismo učinkovito razviti lijekove za liječenje brojnih stanja. Do tada se znanost i medicina oslanjaju na obrazovana nagađanja.