Pulsni oksimetar je neinvazivna metoda za mjerenje količine oksigeniranog hemoglobina u krvi. Sonda na kopču emitira infracrveno svjetlo s jednog ruba kopče kroz ušnu resicu ili vrh prsta do senzora koji očitava rezultate na drugom kraju. Ove informacije se zatim prenose natrag u malu kompjuteriziranu komponentu oksimetra, koja prikazuje razinu zasićenosti kisikom u postocima. Na razine pulsne oksimetrije mogu utjecati loše postavljanje sonde, pogrešna tumačenja pulsnog oksimetra, fiziološki čimbenici i bilo koje stanje ili bolest koja bi smanjila sposobnost tijela da oksigenira hemoglobin crvenih krvnih stanica (RBC). Zadovoljavajuće razine pulsne oksimetrije nikada se ne smiju prihvatiti kao valjane u prisutnosti kliničkih znakova koji ukazuju na hipoksiju ili nisku oksigenaciju, kao što su cijanoza ili ubrzano disanje.
Loše postavljanje sonde može rezultirati pogrešnim razinama pulsne oksimetrije. Svjetlo sonde oksimetra često ne može doći do senzora očitanja zbog tamnog laka za nokte ili modrica tkiva. Svjetlo i senzor isječke oksimetra trebali bi biti točno jedan naspram drugog s adekvatno vaskulariziranim tkivom između njih. Vrlo jako svjetlo okoline kao što je ono koje se koristi u operacijskoj sali (OR) ili sobi za oporavak može ometati sposobnost senzora oksimetra da očita vlastito svjetlo. Korištenje senzora na ekstremitetu pacijenta s poznatom bolešću perifernih arterija, hipotermijom ili Reynaudovom bolešću neće odražavati oksigenaciju tjelesne jezgre.
Pogreške u mjerenju razina pulsne oksimetrije mogu biti posljedica pogrešne interpretacije očitanja sonde od strane oksimetra. Sonda ne može razlikovati različite tipove hemoglobina koji su rezultat vezanja hemoglobina na druge tvari osim kisika. U situacijama kao što je trovanje ugljičnim monoksidom, prisutnost karboksihemoglobina rezultirat će očitanjima iznad stvarne stope zasićenja. Isto tako, sonda dosljedno pogrešno očitava methemaglobin kada se metilensko plavo koristi kao tretman i vraća privremenu i pogrešnu stopu zasićenja od 85 posto. Mjerenja ovih razina također ne daju informacije o razinama ugljičnog dioksida (CO2) u krvi, a time ni upozorenja o respiratornom zatajenju koje je posljedica zadržavanja CO2.
Na razine pulsne oksimetrije i stope zasićenja kisikom također utječu privremena fiziološka stanja, poput oporavka od opće anestezije ili epizoda apneje u snu. Bolesti koje smanjuju sposobnost tijela da se oksigenira također će smanjiti razinu pulsne oksimetrije. Ova prepreka zasićenju kisikom može biti posljedica nemogućnosti prijenosa kisika u pluća, kao što je kronična opstruktivna bolest pluća (KOPB) ili napad astme. Neadekvatne razine zasićenosti kisikom također se mogu dogoditi na staničnoj razini kada u krvotoku postoji nedovoljna količina hemoglobina da se veže kisik, kao što je nizak volumen krvi ili anemija.