Biti paranoičan znači imati veliki strah ili tjeskobu zbog nečega. Imati zablude znači vjerovati u nešto što nije istina i što je moguće nategnuto. Uzete zajedno, paranoidne zablude stvaraju strah ili tjeskobu, pojačanu osjećajem/vjerovanjem u lažne stvari. Često se misli da su te zablude prisutne samo u bolestima poput shizofrenije, ali ih mogu karakterizirati i druga stanja. Najčešće bolesti povezane s ovim simptomom su shizofrenija, paranoidni poremećaj osobnosti, deluzijski poremećaj i bipolarni I, koji takve simptome mogu pokazati tijekom promjena raspoloženja.
Nekoliko primjera paranoje uključuje kada ljudi vjeruju da im drugi, uključujući vladine agencije ili izvanzemaljce, pokušavaju nauditi; da ljudi o njima redovito govore loše stvari iza leđa; da ih drugi ljudi pokušavaju prevariti; ili da ih određena osoba namjerno povrijeđuje ponašanjem poput nevjere. Ti zabludni stavovi postoje unatoč opetovanim dokazima koji govore suprotno. Iako može postojati neka šansa da bi takvo ponašanje moglo biti istinito – supružnik te osobe mogao bi varati, na primjer – uvjerenje paranoične osobe nema stvarnu osnovu u stvarnosti.
Paranoidne zablude mogu navesti ljude da se ponašaju na brojne samoštetne načine. Paranoidna ljubomora mogla bi uništiti vezu, na primjer, ili bi netko tko misli da su mu vanzemaljci ugradili tragač u usta mogao izvaditi zube u pokušaju da ga ukloni. Druge karakteristike mogu biti prisutne uz zablude, što život čini mnogo težim. Ovisno o drugim prisutnim uvjetima, osoba može čuti glasove, halucinirati, imati dodatne fobije ili u većini slučajeva biti potpuno nesposobna za funkcioniranje. Iako se često ismijava jer se ta uvjerenja mogu činiti tako čudnim, paranoja nije šala i može uništiti nečiju šansu za normalan život.
Kako se te zablude liječe može ovisiti o osnovnom stanju. U mnogim slučajevima, lijekovi koji se nazivaju antipsihotici koriste se kako bi se ukrotili oni i drugi simptomi poput halucinacija, koji mogu, ali i ne moraju biti prisutni. Stabilizatori raspoloženja koriste se u liječenju bipolarnog poremećaja kako bi se spriječila biciklistička raspoloženja koja bi mogla uzrokovati paranoidna stanja.
Potrebna je i dodatna podrška kroz savjetovanje. Iako može postojati biološka komponenta paranoidnih zabluda, ona također mogu proizaći iz traumatskih iskustava koja, kada se obrađuju, pomažu u stvaranju normaliziranijeg razmišljanja. Nijedan pojedinačni tretman ili jedan lijek nije prikladan za sve slučajeve, a značajan rad u terapiji zahtijeva suradnju osobe koja pati od ovih deluzija.
Ljudi koji pate od, za koje vjeruju da su paranoične zablude, možda će htjeti započeti razgovorom s psihijatrom, koji može propisati lijekove i pružiti početnu ili trajnu terapiju. Ako je zabluda toliko ozbiljna da sugerira da bi osoba mogla umrijeti ili počiniti samoozljeđivanje, ona ili ona trebaju odmah kontaktirati hitnu pomoć ili hitnu psihijatrijsku službu u svojoj zajednici kako bi dobili pomoć. Naravno, ljudi koji pate od zabluda jako vjeruju u njih i možda neće biti voljni poduzeti ovaj korak. Kada se sumnja na opasnost, savjetuje se prijateljima ili obitelji da pokušaju pomoći kontaktiranjem stručnjaka za savjet.