Abreakcija je proživljavanje ili ponovno proživljavanje traumatičnog trenutka u povijesti osobe kako bi se emocije vezane uz njega mogle ponovno doživjeti i osloboditi. Rano u povijesti psihologije razvijena je ideja abreakcije, a od Sigmunda Freuda nadalje, opća je tvrdnja bila da ova tehnika pruža način da se osoba oslobodi nesvjesnog emocionalnog sadržaja koji ju je vezao i da ona postaje način da pobjegnemo od demona prošlosti. Danas postoji mnogo terapeuta koji koriste abreakciju i mnogi koji to apsolutno ne koriste – mnogo ovisi o terapeutovoj utemeljenosti i vrsti pacijenata koje terapeut može liječiti.
Ideja abreakcije je vezana za koncept katarze. Ovo je emocionalno čišćenje ili čišćenje duha koje se često događa iz druge ruke kroz iskustva poput gledanja filma ili čitanja knjige. Nešto unutar pogleda iz druge ruke aktivira emocionalni sadržaj, svjesni ili nesvjesni, i to može dovesti do toga da ljudi kontaktiraju svoje duboke emocije i obrađuju iskustva ili emocije koje nejasno podsjećaju na iskustvo iz druge ruke (čitanje/gledanje/slušanje). Neizravno, osoba je “prošla” nešto slično onome što je nekada doživjela, ali postoji lagano emocionalno uklanjanje koje olakšava obradu.
Uz terapijsku abreakciju, katarza je njezin namjeravani cilj, u mnogim slučajevima. Kada se poduzme s terapeutom, osoba ima određeno uklanjanje iz početno provocirajuće situacije, što osigurava katarzičnu distancu. “Proživljavanje” koje se događa bez vodstva je druga stvar. Mnogi ljudi koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja doživljavaju osjećaj da ponovno proživljavaju užasno traumatičan trenutak u svom životu. Okidači za ove flashbackove su brojni, a određeni zvuk, miris, temperatura ili prizor bi ih mogli izazvati. U većini slučajeva, flashback nije emocionalno oslobađanje i umjesto toga može samo pogoršati stres osobe, ali u terapiji, indukcija flashbackova ili sjećanja za obradu traume nije neuobičajena.
U terapiji je abreakcija općenito izravnija, a tradicionalni psihoanalitičari poput Freuda i drugih nastojali su posebno natjerati ljude da prožive traumu. Jedan od prikladnih alata za to bila je hipnoza, koja bi mogla pomoći u uklanjanju svjesnog otpora osobe da ponovno proživi nešto teško. Abreakcije mogu i mogu biti prilično dramatične, s ljudima koji prolaze kroz užasna ili samo blago traumatična iskustva pod hipnozom ili s drugim alatima. Sklone su izazivanju izrazito jakih emocija, a analitičar mora biti sposoban kroz njih, ovisno o sjećanju, pomoći pacijentu da dovede do oslobađanja od traume, uz dodatnu analizu.
U moderno doba, jedna metoda koja je evoluirala kako bi de-intenzivirala abreakciju, ali ipak dopušta ovo ponovno iskustvo, je ponovna obrada desenzibilizacije pokreta očiju (EMDR). Terapeuti pokušavaju pomoći u smanjenju intenziteta iskustva koje se ponovno proživljava tako da se klijenti vrate na emocionalno sigurnije mjesto. Kada to učiniti, odluka je EMDR terapeuta jer je dio točke pronalaženje područja ekstremne traume i njihovo oslobađanje, a ponekad unatoč namjeri terapeuta dolazi do potpunih abreakcija koje su puno dulje i intenzivnije od planiranih.
Kao i kod gotovo svakog psihološkog koncepta, postoji rasprava o nužnosti “ponovnog proživljavanja”. Neki ljudi smatraju da je nepotrebno promovirati wellness i riskira ponovnu traumatizaciju klijenta. Drugi misle da je to važno za neke klijente, ali za druge sigurno nije. Najčešće se koristi kod osoba koje imaju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Neke metode poput EMDR-a su vrlo uspješne kod PTSP-a, iako postoje ljudi koji se oporavljaju od PTSP-a bez prekida.