Direktiva o preuzimanju je zakonodavna akcija koju je Europski parlament donio 2004. godine kako bi se stvorio pravni okvir za preuzimanja. Službeno poznata kao 2004/25/EC o ponudama za preuzimanje, Direktiva je primjer zakonodavstva donesenog u Europskoj uniji s ciljem da se skup zajedničkih zakona učini primjenjivim u svim članicama EU, da se stvori harmonizacija između pravnih sustava, kao i da se jasno odredi standarde i granice za tvrtke i pojedince koji rade na poštivanju zakona. Kao i druge direktive, svaka članica EU mora je provoditi na individualnoj osnovi, a zemlje članice mogu implementirati direktive na različite načine.
Izrada Direktive o preuzimanju trajala je više od desetljeća i uključivala je značajne političke prepirke dok su se članice EU-a raspravljale o svrsi direktive i tekstu jezika. S namjerom da stvori jednostavan skup pravnih smjernica za preuzimanja, trebao je pojednostaviti proces preuzimanja, olakšavajući tvrtkama rukovanje preuzimanjima, a istovremeno štiti interese dioničara i zaposlenika. Neujednačeni, a ponekad i kontradiktorni zakoni u pojedinim državama članicama činili su preuzimanja izazovima, što se smatralo kočenjem poslovanja u Europskoj uniji.
Prema Direktivi o preuzimanju, pojedine zemlje članice trebale bi stvoriti regulatorni okvir za preuzimanja, uključujući imenovanje nadzornih agencija za pregled i odobravanje predloženih preuzimanja. Direktiva također nalaže jednak tretman dioničara, navodi da se ponude moraju provoditi u vremenskom okviru dovoljno dugom kako bi se omogućilo ljudima da donesu informirane odluke i zahtijeva od tvrtki koje nude preuzimanje da daju projekcije o tome kako će utjecati na zapošljavanje. Od svake zemlje članice se očekuje da koristi Direktivu o preuzimanju u uspostavljanju vlastitih zakona za rukovanje preuzimanjima.
Nakon donošenja Direktive o preuzimanju, neki kritičari optužili su je da uključuje protekcionistički jezik i da zapravo ometa preuzimanja, umjesto da ih olakšava. Drugi smatraju da zakon nije otišao dovoljno daleko u smislu jasnoće i zaštite za osobe uključene u preuzimanja. Sukob između ovih strana ilustrativan je za rezultate kompromisnih pregovora korištenih u izradi direktive.
Mnoge članice Europske unije imale su poteškoća u provedbi ovog zakona. Prijedlozi za provedbu razlikuju se po opsegu i prirodi kako pojedine vlade zemalja članica rade na provedbi direktive. U nekim slučajevima bile su potrebne reorganizacije i reforme unutar nacionalnog financijskog regulatornog sustava kako bi se ispunili uvjeti direktive, a to je zahtijevalo značajne pregovore i raspravu.