Psihomotoričke sposobnosti su vještine kao što su koordinacija ruku i očiju, ravnoteža i vrijeme reakcije koje proizlaze iz jedinstva kognitivnih i fizičkih funkcija. Svi zdravi ljudi razviju neke psihomotoričke sposobnosti tijekom ranog razvoja, a mnogi se odlučuju za daljnji razvoj tih sposobnosti za posao, atletiku ili druge aktivnosti. Igrač bejzbola, na primjer, mora razviti koordinaciju ruku i očiju i vrijeme reakcije više nego normalna osoba kako bi dosljedno udarao loptu. Psihomotoričko učenje je proces kojim pojedinci izgrađuju kognitivne i fizičke veze potrebne za stjecanje takvih sposobnosti. S vremenom, kako netko prakticira takve sposobnosti, kognitivni aspekt postaje sve manje važan, jer sama radnja postaje automatska.
Razvijanje psihomotoričke sposobnosti zahtijeva razvoj i kognitivnih i fizičkih aspekata te sposobnosti. Pojedinac koji želi naučiti plesati, na primjer, ne može jednostavno pročitati knjigu o plesnim tehnikama da bi postao stručan plesač. Također mora provesti znatnu količinu vremena vježbajući konceptualne vještine koje je naučio. Samo kroz ovo jedinstvo konceptualnog znanja i fizičke prakse može se zapravo razviti nove psihomotoričke sposobnosti. S vježbom, ove sposobnosti imaju tendenciju da postanu automatske i prestat će zahtijevati puno razmišljanja – plesač će, na primjer, moći izvoditi plesove koje je vježbao, a da ne prolazi kroz korake u svom umu.
Mnoge različite vještine i aktivnosti zahtijevaju razvoj psihomotoričkih sposobnosti. Osnovne vještine naučene tijekom ranog razvoja, poput hodanja i skakanja, zahtijevale su razvoj takvih sposobnosti. Mnoge vještine koje se kasnije u životu razvijaju iz osobnih ili profesionalnih razloga, poput tipkanja po tipkovnici ili vožnje, također uključuju razvoj psihomotoričkih sposobnosti. Takve se sposobnosti temelje na primjeni kombinacije temeljnijih psihomotoričkih sposobnosti, kao što su koordinacija ruku i očiju, koordinacija više udova, orijentacija i kontrola brzine kretanja.
Kognitivni, asocijativni i autonomni stadij tri su glavna dijela razvoja novih psihomotoričkih sposobnosti. U kognitivnoj fazi, učenik vrlo namjerno pokušava usmjeriti svoje fizičke pokrete na temelju svojih konceptualiziranih kognitivnih ideja, što obično rezultira sporim i neugodnim pokretima. Asocijativna faza uključuje manje razmišljanja i obilježena je povećanjem automatskih pokreta. Do autonomne faze, potrebni pokreti su predani “mišićnom pamćenju”, a učenik više ne mora razmišljati o njima kako bi ih izveo. Učenik i dalje može usavršavati i usavršavati naučene pokrete kroz praksu, tako da nije potrebno postići savršenstvo prvi put.