Iako ne postoji točna definicija male maternice, ona koja je oko 25% manja od prosjeka ipak bi trebala biti sposobna podržati trudnoću. Prosječna maternica je 3 inča (7.5 cm) duga, 2 inča (5 cm) široka i 1 inča (2.5 cm) duboka. Simptomi male maternice uključuju neredovite menstruacije ili bez njih i bolove u trbuhu. Međutim, mnoge žene nisu svjesne abnormalnosti maternice jer možda uopće nema simptoma.
Zdrava maternica je kruškolikog oblika, šuplja i obložena debelim mišićnim stijenkama. Postoje dva jajovoda od kojih je svaki spojen na jajnik ispunjen jajima koja ulaze u maternicu s obje strane na vrhu. Maternica koja se strukturom razlikuje od norme smatra se abnormalnošću koja može, ali i ne mora dovesti do poteškoća u začeću i trudnoći. Maternica, normalne veličine ili manja od prosjeka, rasteže se i raste kada je stimulirana hormonima koji se oslobađaju tijekom trudnoće. Tek kada je veličina pokazatelj drugih stanja, mala maternica može dovesti do problema.
Proces razvoja ženskog reproduktivnog sustava počinje u embriju s primordijalnim Mullerovim kanalima. To su parni kanali koji se razlikuju i tvore jajovode, maternicu i rodnicu u ženskog djeteta. Vrlo rijetko stanje koje pogađa jednu od tisuća žena, nazvano ageneza maternice, je anomalija Mullerovog kanala. Ageneza maternice rezultira vrlo malom maternicom ili je uopće nema i obično je prisutna s vaginalnom agenezom, što je nedostatak ili nepotpuna vagina. U ovom slučaju, surogat majčinstvo je gotovo uvijek jedino rješenje za žene da imaju dijete.
Još jedna anomalija Mullerovog kanala dovodi do jednoroge maternice. To je općenito samo polovica veličine normalne maternice i postoji samo jedan jajovod umjesto dva. Sve dok je to zdravo i razvijeno, tada bi žena trebala biti moguća zatrudnjeti, ali će trebati pažljivo praćenje tijekom trudnoće i poroda jer jednorog maternica značajno povećava rizik od gubitka trudnoće i prijevremenog poroda.
Postoji mnogo načina za dijagnosticiranje male maternice. Najčešći test koji se prvi koristi je 2D ultrazvučni pregled koji koristi većina ginekologa ili opstetričara. To je dovoljno da ukaže na problem, ali slike obično nisu dovoljno oštre za dijagnozu. Daljnji testovi uključuju 3D ultrazvučno skeniranje, magnetsku rezonancu (MRI) ili manju operaciju koja se zove laparoskopija.