Pristranost percepcije je psihološka sklonost gubitku objektivnosti u percepciji ljudi i situacija. Ljudi mogu vjerovati da su u stanju pošteno i točno procijeniti događaj, uključujući donošenje sudova o situacijama, ali brojne pristranosti utječu na način na koji percipiraju događaje. Jedan klasičan primjer pojavljuje se u svjedočenju očevidaca, koje je ozloglašeno nepouzdano zbog pristranosti percepcije koje mogu utjecati na način na koji se ljudi sjećaju i govore o zločinima kojima su svjedoci.
Ljudski je mozak stalno prisiljen donositi brze odluke o situacijama i ljudima, te je razvio brojne oblike stenografije kako bi brzo došao do prosudbi. Neki od njih doprinose stvaranju pristranosti percepcije. Kulturni i društveni pritisci mogu doprinijeti tim pristranostima, bojati percepciju čak i kada ljudi misle da su nepristrani. To može uključivati sklonost stvaranju netočnih pretpostavki i atribucija dok se vjeruje da su ispravne ili vjerovati u logičke zablude.
Psiholozi su identificirali veliki broj kognitivnih predrasuda i situacija u kojima mogu postati aktivni. Jedna vrlo česta pristranost percepcije je temeljna pogreška atribucije, gdje su ljudi skloni kriviti okolnosti za svoje vlastite propuste, dok za neuspjeh drugih okrivljuju svoju osobnost. S druge strane, oni vjeruju da su njihovi uspjesi rezultat osobnosti, dok su uspjesi drugih posljedica okolnosti. To se može odigrati u situaciji kao što je učenik koji loše radi na testu i okrivljuje okruženje za testiranje, dok tvrdi da učenik s istim rezultatom nije dovoljno učio.
Te su pristranosti obično nesvjesne, što ih ljudima može otežati identificirati. To može biti opasno u situacijama u kojima se od ljudi očekuje da se ponašaju objektivno. Članovi porote, na primjer, pod velikim su utjecajem pristranosti percepcije, čega su odvjetnici dobro svjesni kada se pripremaju za suđenje.
Predstavnici obiju strana mogu pokušati upotrijebiti pristranost percepcije kako bi progurali svoj slučaj; odvjetnik se može žaliti na pristranost unutar grupe u obrani, na primjer, pozivajući se na članove porote koji pripadaju istim društvenim skupinama kao i optuženik. Odvjetnik bi optuženika mogao prikazati kao odanog oca punu ljubavi kako bi se žalio drugim očevima u poroti. U međuvremenu, tužiteljstvo bi moglo iskoristiti pristranost poznatu kao heuristika dostupnosti, gdje ljudi temelje pretpostavke o vjerojatnosti na temelju osobnih ili emocionalnih informacija. Mogao bi prikazati niz nasilnih slika s mjesta zločina, na primjer, kako bi natjerao porotu na emocionalnu reakciju na optuženika.