Pojam “opseg prakse” definira dopuštene aktivnosti za pripadnike zdravstvene profesije. U mnogim slučajevima, opseg je određen zakonima unutar određene nadležnosti, odborima za profesionalne standarde i administratorima određenih zdravstvenih ustanova. Članovi zdravstvene profesije obično su osposobljeni da razumiju ograničenja svojih profesionalnih zadataka i odgovornosti te da traže pomoć od drugih kada je to prikladno. Zdravstveni radnici koji krše ove zakone riskiraju ne samo gubitak profesionalne licence, već mogu biti predmet kaznenog progona i građanskih tužbi.
U mnogim područjima zakoni definiraju odgovarajući opseg prakse za različite zdravstvene profesije. To je učinjeno kako bi se osiguralo da javnost prima medicinske usluge samo od onih koji su stvarno kvalificirani da ih ponude. Ti se zakoni često izrađuju u dogovoru sa stručnjacima koji mogu savjetovati zakonodavce o očekivanim kompetencijama pojedinaca u određenom zanimanju. Zakoni o licenciranju u zdravstvu obično naplaćuju profesionalne odbore za licenciranje da nadziru nositelje licenci kako bi se osiguralo da nitko od njih ne radi na način na koji ne bi trebao.
Jedna zajednička značajka u djelokrugu prakse je pitanje ima li licencirani medicinski stručnjak sposobnost propisivanja lijeka. U Sjedinjenim Državama samo određeni zdravstveni djelatnici mogu propisivati lijekove, a mogu čak postojati i ograničenja u pogledu klasa lijekova koje nositelj licence može prepisati. Na primjer, iako registrirana medicinska sestra može pacijentu izdavati lijekove prema liječničkom nalogu, obično mu nije dopušteno propisivati lijekove osim ako nije dobio dodatnu licencu kao medicinska sestra. Opseg za istu zdravstvenu profesiju može varirati od jurisdikcije do jurisdikcije. U nekim područjima Sjedinjenih Država licenciranim medicinskim sestrama možda nije dopušteno započeti IV, dok druga mjesta mogu dopustiti ovu aktivnost.
Opseg prakse dopušten zakonom u određenim zdravstvenim ustanovama može biti još ograničeniji. Bolnica može imati politiku ograničavanja aktivnosti neliječnicima kao mjeru upozorenja, iako zakon u toj jurisdikciji dopušta drugim licenciranim zdravstvenim radnicima da obavljaju postupak ili aktivnost. U takvim slučajevima, radnik mora paziti da razumije institucionalnu politiku i da se nenamjerno ne upusti u praksu za koju je možda ranije imao dopuštenje, ali ju je sada zabranio njegov trenutni poslodavac.