Kanila je fleksibilna cijev koja se može umetnuti u tijelo. Za medicinsku upotrebu postoji 11 različitih vrsta kanila. Najčešće se koriste intravenske i nazalne kanile.
Intravenska kanila se koristi da medicinskom osoblju omogući pristup pacijentovoj veni za povlačenje tekućine ili umetanje lijeka ili drugih tekućina. Obično se naziva IV. Tipično, intravenska kanila je prekrivena trokarom, ili iglom, koja se koristi za stvaranje otvora u tijelu kroz koji se provlači cijev.
Za umetanje IV, medicinski stručnjak će prvo staviti podvez oko ruke svog pacijenta kako bi zadržao krv u ruci. Nakon što su vene na rukama i ruci pune, očistit će područje oko mjesta uboda i umetnuti trokar u punu venu. Kanila će se gurnuti preko igle i u venu prije nego što se igla ukloni i cijev pričvrsti na kožu medicinskom trakom.
Postoje četiri glavne komplikacije koje mogu nastati nakon umetanja IV. Hematom je modrica koja nastaje kao posljedica lošeg postavljanja cijevi. Infiltracija je ono što se događa kada se cijev umetne pod kožu, ali ne u venu. Embolija nastaje kada zrak putuje niz cijev u venu, ili ako se komadić kanile odlomi i putuje niz krvotok. Flebitis je upala vene koja drži cijev.
Nazalna kanila se koristi za isporuku niske razine kisika pacijentu koji treba dodatni kisik. Opremljen je vrhom u obliku potkovice na jednom kraju koji je umetnut u pacijentov nos i fleksibilnom trakom koja je pričvršćena oko pacijentove glave da drži kanilu na mjestu. Drugi kraj cijevi pričvršćen je na spremnik ili drugu vrstu sustava za isporuku kisika. Prije nego što se pacijentu da nazalna kanila, provjerit će se njegovi vitalni znakovi. Nadzirat će ga dok prima kisik kako bi se osiguralo da mu je ugodno i da se razina kisika u njegovom tijelu povećava.
Postoji nekoliko komplikacija i nuspojava povezanih s nošenjem nazalne kanile. Pacijenti mogu osjetiti određenu suhoću u nosu kao rezultat protoka kisika. Nosne kanile nisu samo za pacijente. Koriste ih i avijatičari kojima je potreban dodatni kisik kada lete na velikim visinama.