Vađenje organa odnosi se na praksu vađenja upotrebljivih organa nekome tko je mrtav kako bi se mogli presaditi nekom drugom. Postoji određeni spor oko ispravnog izraza za ovaj postupak, budući da uključuje delikatna etička i osobna pitanja za mnoge pojedince. Neki ljudi možda preferiraju izraz “doniranje organa”, što ukazuje da su organi dragovoljno predani u korist drugih ljudi. Ljudi diljem svijeta umiru svaki dan jer im organi otkazuju i nisu u stanju održavati život. Korištenje organa drugih koji su preminuli način je sprječavanja ovih smrti, a može također pružiti bolju kvalitetu života za osobe poput žrtava opeklina ili osoba koje su doživjele ozbiljna oštećenja oka.
Prvi korak u donaciji organa je utvrditi da je pacijent darivatelj uistinu mrtav. Medicinska zajednica smrt definira na više načina, ali za transplantaciju organa pacijent mora zadovoljiti kriterije za moždanu ili srčanu smrt. Moždana smrt znači da nema moždane aktivnosti i nade za oporavak, ali pacijentovo srce i dalje kuca i on ili ona i dalje diše uz pomoć respiratora. Srčana smrt znači da je pacijentovo srce prestalo kucati, iako on ili ona možda nisu umro; ovaj se kriterij obično koristi u slučajevima kada netko pati od velike traume glave, ali još uvijek ima blagu moždanu funkciju, pa se stoga ne može smatrati mrtvim dok mu ili njezino srce ne stane.
Provodi se niz testova kako bi se potvrdila moždana smrt, čime se osigurava da je pacijent uistinu, nepovratno mrtav. To može biti traumatično, jer se čini da je pacijent živ, ali nije; ponekad bolničko osoblje mora zapravo koristiti ekstremne mjere kako bi održalo pacijenta “na životu” kako bi organi i dalje bili održivi. Za srčanu smrt, pacijent mora biti u srčanom zastoju najmanje dvije minute.
Doniranje organa dolazi u obzir tek nakon što je jasno da pacijent nema nade za preživljavanje. Do tog vremena fokus je na ponovnom ozdravljenju pacijenta. Jedan od najtrajnijih i najnesretnijih mitova o vađenju organa je da se ono izvodi na pacijentima koji su još živi ili da liječnici kruže umirućim pacijentima poput morskih pasa kako bi zgrabili njihove organe. Transplantacija organa je ozbiljan posao, ali i smrt, a bolničko osoblje i liječnici shvaćaju smrt vrlo ozbiljno.
Ako je netko naznačio da želi donirati organe nakon smrti, transplantacijski tim može odmah useliti i pokrenuti proces uzimanja nakon što suglasne osobe potpiše netko s punomoći za pacijenta. U drugim slučajevima, nečije želje mogu biti nejasne, a bolničko osoblje može razgovarati o mogućnostima s obitelji. U svim slučajevima transplantacijski koordinator raspravlja o mogućnosti darivanja organa prije početka berbe, a želje preživjelih članova obitelji uvijek se poštuju; organi nikada neće biti uklonjeni bez pristanka.
Nakon što liječnički tim dobije odobrenje, darivatelj organa se odvozi u operacijsku salu i reže kako bi se njegovi ili njezini organi i tkiva mogli ukloniti. Obično se darivatelju prvo bira krvna grupa i pregled, a agencija za koordinaciju transplantacije, kao što je United Network for Organ Sharing u Sjedinjenim Državama, dodjeljuje organe osobama kojima je potrebna. Medicinsko osoblje brzo radi na održavanju organa upotrebljivim, ali i s poštovanjem, te osigurava da se pacijent po završetku postupka zašije kako bi obitelj po želji mogla posjetiti tijelo u sklopu procesa tugovanja.
Nakon vađenja organa, organi i tkiva se žurno odvoze na nova odredišta i presađuju pacijentima kojima je potrebna. Neka tkiva imaju duži rok trajanja i mogu se čuvati u medicinskim ustanovama dok ne budu potrebna. U slučaju da bilo koji donirani organ ili tkivo nije upotrebljiv, s poštovanjem se zbrinjava.
Doniranje organa može se obaviti i sa živim darivateljem. Jetra se, na primjer, može regenerirati, dopuštajući nekome da donira jetreno tkivo nekome u nevolji. Netko bi također mogao odlučiti ponuditi jedan bubreg. U drugim slučajevima, ljudi mogu donirati kožu za presađivanje kože ili tkiva kao što je koštana srž.
U nekim dijelovima svijeta ljudi su izrazili zabrinutost zbog neetičkog uzimanja organa, kao što su berbe od zatvorenika ili političkih disidenata. Teško je potkrijepiti tvrdnje o ilegalnom vađenju, ali je jasno da neki ljudi u zemljama u razvoju pristaju prodati svoje organe kao živi darivatelji kako bi se mogli uzdržavati. Ova praksa postavlja zabrinjavajuća pitanja u području medicinske etike, jer je pomalo uznemirujuće razmišljati o ljudima koji prodaju dijelove sebe kako bi preživjeli.