Porez na ugljik porez je na emisije stakleničkih plinova, obično ugljičnog dioksida. Porez je zamišljen kao financijsko sredstvo za kontrolu i ograničavanje takvih emisija. Temelji se na znanstvenoj teoriji da su suvišne razine takvih plinova zarobljene u Zemljinoj atmosferi, što može dovesti do neželjenog porasta temperature.
S čisto ekonomske osnove, porez na ugljik osmišljen je tako da se obračunaju društveni troškovi takvih emisija. Ovaj društveni trošak je pokušaj da se odredi financijska brojka koja odražava štetu koju snosi društvo, a koja se ne uzima u obzir kada poduzeća određuju cijene svojih roba i usluga. U praksi, takva brojka može biti samo procjena, dok određivanje razine poreza mora uključivati i političke interese.
U nekim slučajevima porez na ugljik primjenjuje se na sve emisije. U drugim tvrtkama se daje ograničenje, a zatim plaćaju porez na sve emisije iznad ove razine. Takva se ograničenja mogu postupno smanjivati svake godine kako bi tvrtke imale više vremena za promjenu svojih proizvodnih tehnika.
Kao i kod drugih poreza osmišljenih da utječu na ponašanje, na porez na ugljik se ne može pouzdati kao na mjeru za povećanje prihoda. Na prvi pogled može se činiti logičnim tvrditi da je porez na ugljik dvostruko učinkovit, jer može smanjiti emisije, a skupljati novac za potrošnju na ekološke projekte. U praksi to ne može funkcionirati u oba smjera: ako porez postigne zacrtani cilj smanjenja emisija, iznos prikupljenih prihoda će pasti ili čak doseći nulu.
Jedan od glavnih nedostataka sustava poreza na ugljik je taj što se nameće kao nacionalna mjera kojom se pokušava riješiti međunarodni problem. Postoji rizik da će se tvrtke koje riskiraju plaćanje viših poreza preseliti u druge zemlje koje imaju niže poreze ili čak uopće nemaju poreze vezane uz okoliš. U ovoj situaciji, nacionalna vlada može nametnuti carine na uvoz iz te zemlje kako bi nadoknadila manjak.
Najčešća alternativa porezu na ugljik je shema ograničenja i trgovine. Prema ovom sustavu, tvrtke dobivaju određenu razinu emisija koju mogu proizvesti svake godine. Oni koji imaju razine emisija niže od ciljanih zarađuju bodove. Zatim mogu prodati te kredite drugim tvrtkama, što je jedini način na koji tim tvrtkama zakonski dopušteno premašiti vlastite ciljne razine. Ideja je da sustav prisiljava da se “trošak” emisija ugradi u proizvodni proces.