Što je dermatilomanija?

Ponekad se naziva kompulzivno branje kože, dermatilomanija je obilježena silnom prisilom da se prebire po vlastitoj koži. Uz trihotilomaniju, ili kompulzivno čupanje za kosu, i onihofagiju, ili grickanje noktiju, dermatilomanija spada u kategoriju poremećaja kontrole impulsa poznatih kao ponavljajuća ponašanja usmjerena na tijelo. Često je želja za branjem toliko jaka da oboljeli mogu uzrokovati velika oštećenja na svojoj koži.

Osobe s ovim poremećajem često se usredotočuju na već postojeće lezije na koži, kao što su kraste, urasle dlake ili ugrizi insekata. Zbog toga mogu uzrokovati daljnja oštećenja i ožiljke na zahvaćenom području. Mnogi oboljeli izvještavaju da se čini da branje za sada ublažava stres ili tjeskobu.

U nekim slučajevima, osobe s dermatilomanijom mogu biti prisiljene stvoriti površine na kojima će birati. Zbog toga je ovo stanje ponekad popraćeno samoozljeđivanjem, odnosno praksom namjernog nanošenja tjelesne ozljede samom sebi. Pacijenti će zatim pokupiti nastalu krastu ili ranu.

Dok su istraživanja u području dermatilomanije ograničena, stanje je snažno povezano s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Ljudi koji pate i od dermatilomanije i od opsesivno-kompulzivnog poremećaja mogu biti vrlo opsesivni i ritualni u rutini njege kože. Pacijenti također često prijavljuju ulazak u stanje “nalik transu” tijekom epizoda branja.

Mnoge osobe s dermatilomanijom također pate od tjelesnog dismorfnog poremećaja (BDD), psihološkog poremećaja u kojem pacijenti doživljavaju iskrivljenu sliku tijela. Osobe s BDD-om obično postaju opsjednute određenim nedostatkom u svom izgledu, iako ovaj nedostatak obično ne postoji ili ga pacijent jako preuveličava. U tom slučaju pacijenti mogu osjećati da će uklanjanjem krasta i lezija izgledati normalnije.

Premda je prisila da se prebire po vlastitoj koži izrazito neodoljiva, neki su oboljeli pronašli uspješan tretman kroz kognitivno-bihevioralnu terapiju. Psihološka praksa, kognitivno-bihevioralna terapija usredotočuje se na prepoznavanje destruktivnih misli i ponašanja, a zatim ponovno poučavanje mozga da se nosi na manje destruktivne načine. U mnogim slučajevima, kognitivno-bihevioralna terapija je najučinkovitija kada se kombinira s upotrebom lijekova za stabilizaciju raspoloženja.