Američki svemirski program za mnoge je izvor ponosa. Bili smo na Mjesecu, započeli istraživanje Marsa, poslali svemirske šatlove s ljudskom posadom diljem svijeta i hodali svemirom. Ali koliko je program siguran? To je često teško reći jer parametri za odlučivanje o sigurnosti mogu biti različiti. Računa li se, na primjer, kada su ljudi na zemlji ozlijeđeni ili ubijeni? Statistike o američkom svemirskom programu također može biti teško pronaći jer se često spajaju sa sovjetskim svemirskim programom. Iz toga možemo reći da se svemirski letovi ili uvjeti testiranja, kao u Apollu One i X-15-3, nisu dogodili tijekom stvarnih pokušaja lansiranja. Ukupni sigurnosni rekord američkog i sovjetskog svemirskog programa, ne uključujući nesreće koje su se dogodile u SSSR-u o kojima nikad nije bilo izvješćivanja, iznosi oko 5% stope smrtnosti.
Uključujući katastrofu Apolla One, te u svemirskim letovima ili lansiranjima, 17 od 277 ljudi koji su sudjelovali kao astronauti u američkom svemirskom programu umrlo je slučajno. Ne računajući Apollo One, umrlo je 14 od 277 ljudi koji su letjeli u svemir. Većina uključuje Apollo One, budući da je to bila predviđena misija, i iako zapovjedni modul koji je odnio živote trojice muškaraca nije bio namijenjen lansiranju tog užasnog dana, porastao bi za mjesec dana.
Kada je Apollo One uključen u sigurnosni rekord američkog svemirskog programa, stopa smrtnosti penje se na nešto više od 6%. No mnogi su ljudi zabrinuti da je većina smrtnih slučajeva u američkom svemirskom programu bila zbog programa shuttlea. 14 smrtnih slučajeva dogodilo se kao rezultat shuttlea Challenger, kada se raspao nekoliko sekundi nakon lansiranja 1986., i uništenja shuttlea Columbia pri ponovnom ulasku na zemlju 2003. Dio veće stope smrtnosti odgovara većem broju putnika u svakom šatlu, kojih je bilo sedam na svakom.
Sigurnost američkog svemirskog programa dodatno je diskutabilna kada se uzme u obzir smrt članova zemaljske posade. Godine 1964. tri tehničara su poginula, a jedanaest ih je teško izgorjelo kada se raketa slučajno zapalila. Godine 1981. pet tehničara je izgubilo svijest, a šesti je umro zbog izlaganja smrtonosnim plinovima. Stope smrtnosti bile su čak i veće u programima izvan SAD-a. Raketna eksplozija u Brazilu 2003. odnijela je živote 21 osobe.
Koncept sigurnosti je vrlo varijabilan. Na primjer, je li sigurnije letjeti avionom nego biti astronaut za američki svemirski program? Ili voziti auto? Na ovo je prilično lako odgovoriti. Od 2006. imate jednu prema 22.8 milijuna šanse da umrete u zrakoplovu. Vaši životni izgledi za smrt od ozljeda povezanih s automobilskom nesrećom su 1 prema 84 ili 1.1%. Iz pregleda zapisa letova američkog svemirskog programa, izgledi za smrt u svemirskom letu su oko 1 prema 20. Ne može se poreći da je ovo opasan posao.
Astronauti u američkom svemirskom programu poznaju ovaj rekord, puno intimnije nego što ga mi poznajemo. Pripremljeni su za nezgode, ozljede i moguću smrt. Ove statistike ne mogu ni početi nabrajati broj nesreća koje nisu rezultirale smrću, ali su bile skoro neuspjele. One su još strašnije, jer se javljaju vrlo često. Također smo tek počeli shvaćati moguće dugoročne učinke antigravitacijskih okruženja na tijelo. Neki učinci su relativno negativni i mogu doprinijeti preranom starenju ili skraćenju životnog vijeka.
Problem sa svemirskim letovima je što su oni još uvijek vrlo eksperimentalni. Američki svemirski program i drugi svemirski programi diljem svijeta još uvijek ne znaju što će funkcionirati, što će biti sigurno i sve potencijalne opasnosti. Astronauti su krenuli kako bi stekli dodatno znanje po potencijalno smrtonosnoj cijeni. Američki svemirski program zasigurno uči na greškama, ali još nismo prikupili potpuno znanje o tome kako sigurno istraživati svemir. Stoga se za američki svemirski program ne može reći da je potpuno siguran, ali se njegovi sudionici svakako mogu počastiti kao hrabri.