Globalno, prosječni ugljični otisak je četiri tone ekvivalenta ugljičnog dioksida po osobi godišnje. Međutim, ovi podaci pomalo varaju, jer veličina nečijeg ugljičnog otiska znatno varira, ovisno o tome gdje živi. Ljudi u industrijaliziranim zemljama kao što je Kanada proizvode mnogo veće ugljične otiske od ljudi u zemljama u razvoju na mjestima poput Malavija. Raščlambe prosječnog ugljičnog otiska po zemlji obično više otkrivaju nego gledajući globalni prosjek.
Podaci u ovom članku potječu iz prvog desetljeća 21. stoljeća. Većina nacija u ovom trenutku pokazuje trend rasta emisija ugljika, unatoč pokušajima suzbijanja emisija ugljika u interesu zaštite okoliša. Važno je napomenuti da je vrlo malo zemalja imalo smanjenje prosječnog ugljičnog otiska i da su stope rasta bile prilično varijabilne, s tim da su neke zemlje imale brzi rast ugljičnog otiska u usporedbi s drugima.
Ugljični otisci temelje se na količini stakleničkih plinova koji nastaju kako bi se podržao nečiji način života tijekom godine. Mjere se u ekvivalentu ugljičnog dioksida, pri čemu su svi staklenički plinovi postavljeni uz rubriku koja koristi ugljični dioksid kao bazu. Neki tragovi gledaju na primarne i sekundarne izvore, razdvajajući ih. Na primjer, kada netko vozi automobil, to stvara primarni izvor ugljičnog dioksida. Kada netko pije flaširanu vodu, to stvara sekundarni izvor; emisije nisu u samoj boci, već u proizvodnji i transportu boce.
Sjevernoamerikanci imaju najveći prosječni ugljični otisak, oko 20 tona godišnje. Studija koju su proveli studenti MIT-a pokazala je da pripadnici beskućnika u Sjedinjenim Državama imaju ugljični otisak od oko osam i pol tona godišnje. Nasuprot tome, u Etiopiji prosječni ugljični otisak iznosi 01 tona godišnje. Neki drugi primjeri uključuju Rusiju, 10 tona godišnje, Egipat, s dvije i pol tone znatno ispod svjetskog prosjeka, i Francusku, nešto više od globalnog prosjeka sa šest tona godišnje. Stanovnici Kine leže blizu globalnog prosjeka s ugljičnim otiskom od 3.8 tona godišnje.
Istraživači su istaknuli da na prosječni ugljični otisak uvelike utječe kultura u kojoj netko živi. U regijama u kojima je potrošnja sveprisutna i raširena, otisci su visoki, iako pojedinci mogu živjeti ispod prosječnog nacionalnog otiska. S druge strane, u zemljama u kojima je siromaštvo visoko i ljudi nemaju kupovnu moć, otisak ostaje nizak. Zanimljivo je da neke od nacija koje su najosjetljivije na promjenjive klimatske uvjete, za koje mnogi ljudi vjeruju da mogu biti dijelom uzrokovane emisijom ugljika, imaju neke od najnižih ugljičnih otisaka.