Ozonski omotač je dio Zemljine atmosfere koji sadrži relativno visoke razine ozona, O3. Zemljina atmosfera sastoji se od mnogo različitih slojeva i sastoji se prvenstveno od dušika, a kisik je drugi najčešći element. Ozonski omotač važan je iz više razloga, ali prvenstveno zato što pomaže u zaštiti života na zemlji od štetnog ultraljubičastog zračenja.
Sam ozon je poseban oblik kisika, gdje su tri atoma elementa povezana zajedno. Izravno udisanje ljudi je otrovno, a smatra se zagađivačem ako se nalazi blizu površine Zemlje. Naziv dolazi od riječi za određeni miris s kojim se povezuje, a koji se javlja tijekom nevremena.
Ozonski omotač, kao i sama Zemljina atmosfera, nema točne granice. Općenito, na njega se gleda kao na sloj plinova 10 do 20 milja (15 do 35 km) iznad površine Zemlje. Koncentracija ozona u sloju je visoka u odnosu na bilo gdje drugdje, ali je još uvijek relativno niska. Čak iu najgušće koncentriranim dijelovima, ozon čini samo nekoliko dijelova na milijun.
Ozon je osobito važan za ljude jer ima jedinstveno svojstvo apsorbiranja ultraljubičastog zračenja. Postoje tri glavne vrste ultraljubičastog (UV) zračenja, poznate kao UV-A, UV-B i UV-C. Kada ispravno funkcionira, ovaj sloj atmosfere u potpunosti uklanja UV-C zračenje, koje je najštetnije za čovjeka. Također drastično smanjuje količinu UV-B koji dopire do površine Zemlje — UV-B je zračenje odgovorno za mnoge vrste raka kože i opeklina od sunca.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća postalo je očito da ozonski omotač polako nestaje. Otkriveno je da je to izravna posljedica upotrebe određenih katalizatora koje su ljudi ispuštali u velikim količinama. Niz zemalja poduzelo je male korake kako bi smanjilo emisiju ovih katalizatora — posebice klorofluorougljika (CFC) — ali su ti koraci općenito bili prilično ograničeni. Međutim, 1970. godine iznad Antarktika otkrivena je ogromna rupa u ozonskom omotaču.
Rupa je dala neophodan poticaj za svjetski pokret kako bi se zaštitio ovaj sloj atmosfere. Unutar dvije godine nakon otkrića, Montrealski protokol je ratificiran, ozbiljno ograničavajući proizvodnju spojeva koji oštećuju ozonski omotač. Do sredine 1990-ih, upotreba spojeva koji oštećuju ozonski omotač drastično je smanjena, a ozonski omotač bio je na putu oporavka.
Iako je atmosfera još uvijek znatno ispod svojih povijesnih razina ozona, čini se da se njezino iscrpljivanje dramatično usporilo, a čini se da je najneposrednija opasnost prošla. Ozonski omotač mnogim ljudima služi kao potresan primjer da su nacije svijeta sposobne poduzeti relativno brze i konkretne mjere suočene s nadolazećom globalnom katastrofom.