Povijest znanosti dijelom je povijest načina na koji su znanstvenici počeli gledati na svijet koji proučavaju. Znanstveno eksperimentiranje i promatranje postalo je definirano primjenom procesa koji se naziva znanstvena metoda. Temeljne vještine i premise koje upravljaju znanstvenom metodom nazivaju se vještinama znanstvenog procesa.
Vještine znanstvenog procesa odnose se na sljedećih šest radnji, bez posebnog redoslijeda: promatranje, komunikacija, klasifikacija, mjerenje, zaključivanje i predviđanje. Ove osnovne vještine koriste se u eksperimentima znanstvenika i studenata, ali iu svakodnevnom životu prosječne osobe, u određenoj mjeri. Oni omogućuju svakome da provede objektivnu istragu i da na temelju rezultata donese zaključke.
Prva od vještina znanstvenog procesa, promatranje, uključuje bilježenje atributa objekata i situacija korištenjem osjetila. Klasifikacija ide korak dalje grupiranjem objekata ili situacija na temelju zajedničkih atributa. Mjerenje uključuje izražavanje fizičkih karakteristika na kvantitativne načine. Komunikacija spaja prve tri vještine kako bi se izvijestilo drugima o onome što je pronađeno eksperimentiranjem.
Zaključivanje i predviđanje su sofisticiranije od ovih vještina. Osim što jednostavno vide i izvještavaju rezultate, znanstvenici moraju iz njih izvući značenje. Te vještine mogu uključivati pronalaženje obrazaca u rezultatima niza eksperimenata i korištenje iskustva za stvaranje novih hipoteza. Također je bitno da znanstvenik može razlikovati svoja objektivna opažanja od svojih zaključaka i predviđanja. To je zato što znanstveno istraživanje i proučavanje ovise o objektivnosti i izbjegavanju ishitrenih pretpostavki u eksperimentiranju.
Sve vještine znanstvenog procesa doprinose široj svrsi, odnosno rješavanju problema. Rješavanje problema je razlog znanstvenog istraživanja i čini njegovu bit. Tipičan eksperiment u kojem znanstvenik koristi procesne vještine, a znanstvena metoda počinje postavljanjem određenih pitanja. Na temelju prethodnog znanja i iskustva, znanstvenik će dati obrazovanu pretpostavku o odgovoru ili ishodu. Ova hipoteza će voditi dizajn i izvođenje eksperimenta.
Nakon što su eksperimentalne varijable određene, mogu se izolirati i kontrolirati. Zaključci doneseni na temelju točnog prikupljanja podataka tijekom postupka mogu dovesti do provjere hipoteze ili dokazivanje netočne. Iskustvo će pokazati znanstveniku da se iz istog skupa opažanja mogu izvući različiti zaključci, ali i dalje biti točni.