Ciklični model je jedna teorija koja objašnjava razvoj i prirodu svemira. To sugerira da je svemir uhvaćen u nizu potencijalno beskonačnih ciklusa; možda živimo u prvom svemiru koji se ikada dogodio, ili 137. svemiru, a ne postoji način da budemo sigurni. Fizičari su razvili nekoliko različitih oblika cikličkog modela, uključujući komponente teorije struna i druge napredne teorijske fizike. Što više znanstvenici uče o svemiru, to više mogu testirati te teorije i razviti nove kao odgovor na nove dokaze.
Prema ovom modelu, svemir se neprestano širi i krcka se u sebi u nizu ciklusa. Umjesto velikog praska, doživljava više “velikog odskakanja”. Kako se materija pomiče u svemiru, ona se urušava u sebe kako bi stvorila singularnost, koja se iznova počinje širiti kako bi pokrenula sljedeći ciklus. To bi se potencijalno moglo događati beskonačno, budući da se ciklusi sami održavaju i reguliraju.
Svemir nema određene početne ili krajnje točke u cikličkom modelu. Umjesto toga, uhvaćen je u nizu oscilacija koje se beskrajno ponavljaju. Svaka oscilacija može donijeti drugačiju distribuciju materije, stvarajući beskonačan asortiman svemira. Ljudi ili drugi oblici života koji žive u različitim ciklusima ne bi mogli pristupiti informacijama o prethodnom ili budućem ciklusu. Nekoliko znanstvenika postavilo je različite mehanizme za ciklički model, koristeći najnovije rezultate istraživanja kako bi informirali svoje teorije.
Jedna od prednosti ovog pristupa je ta što objašnjava neke nepravilnosti s modelom velikog praska koji su nekada favorizirali istraživači. Kako su ljudi naučili više o svemiru, posebice o prisutnosti tamne tvari, teorija velikog praska više nije sasvim odgovarala postojećim dokazima. To je uobičajeno u znanosti, gdje istraživači razvijaju hipoteze kako bi objasnili svijet oko sebe, prilagođavajući se kako se pojavi više informacija. Ciklični model daje objašnjenje za ono što ne odgovara modelu velikog praska; početkom 21. stoljeća, bio je u skladu s onim što se znalo o svemiru.
Brojni drugi obrasci u prirodi slijede sličan ciklički model, ilustrirajući da su stabilni ciklusi uobičajeno stanje za prirodne pojave. Istraživači proučavaju cikluse u rasponu od životnog vijeka parazita u vodenim putovima do stvaranja i kolapsa galaksija. Ti prirodni obrasci mogu biti u interakciji s drugim ciklusima u složenim ekosustavima u kojima mogu biti prisutni višestruki organizmi i fenomeni.