Kad netko pogleda u moderno noćno nebo, zvjezdani krajolik koji on ili ona vidi je drugačiji nego što je izgledao prije tisuća godina. To je zato što se svaka zvijezda vidljiva sa Zemlje zapravo udaljava od planeta. Istraživanja su pokazala da je naš Sunčev sustav dio svemira koji ubrzava, u kojem svaka zvijezda putuje prema van iz središnje točke sve većom brzinom.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća fizičari i astronomi raspravljali su o teoriji Velikog praska. Ovaj koncept propisuje da je sva materija u svemiru izvorno bila sadržana u jednom, visoko kondenziranom obliku koji se proširio prema van kako bi stvorio svemir u događaju zvanom Veliki prasak. Na pitanje je li ovo početno proširenje završilo ili je u tijeku, tada nije bilo definitivnog odgovora. Zatim, 1920. godine, astronom Edwin Hubble se pozabavio ovim pitanjem kada je razvio način mjerenja kretanja zvijezde analizom spektra svjetlosti koju emitira.
Hubble je u svojoj spektralnoj analizi uočio crveni pomak – ili promjenu u crvenoj svjetlosti koju emitiraju zvijezde – što ukazuje da se zvijezde udaljuju od Sunčevog sustava sve većom brzinom. S druge strane, plavi pomak bi značio da se zvijezde zapravo približavaju Zemlji. Njegova analiza je pokazala da, ne samo da se svaka zvijezda ubrzava od Sunca, nego što je zvijezda udaljenija, ona se brže ubrzava. Kasnija istraživanja su pokazala da to nije jedinstveno za zvijezde oko Zemlje, već da se svaka zvijezda u svemiru koji se može promatrati, uključujući Sunce, ubrzano udaljava od središnje točke. Ovakvo ponašanje zvijezda koje ubrzavaju prema van navelo je znanstvenike da naš opišu kao svemir koji ubrzava.
Dvije su prevladavajuće znanstvene ideje o ponašanju svemira koji se ubrzava. Jedan je da slijedi oscilirajući obrazac. Ova teorija tvrdi da se svemir počeo širiti prema van nakon Velikog praska, ali će se usporiti kako gravitacija svemira nadmaši zamah njegovog ubrzanja. Tada će se kretanje prema van zaustaviti i sva će se materija u svemiru početi povlačiti natrag prema središtu. U onome što se zove Big Crunch, sva će se materija u svemiru na kraju kondenzirati natrag u isto visoko kondenzirano stanje u kojem je bila prije Velikog praska.
Druga ideja o sudbini svemira koji se ubrzava poznata je kao beskonačna ekspanzija, koja teoretizira da kretanje stvoreno Velikim praskom nikada ne prestaje. Drugim riječima, sva će se materija u svemiru nastaviti širiti prema van za sva vremena i nikada je neće povući gravitacija. Zagovornici, a neki koji proučavaju model Velikog praska, vjeruju da je to djelomično posljedica nečega što se zove tamna energija. Iako priroda i mehanika ove tajanstvene energije još uvijek nisu u potpunosti shvaćeni, poznato je da uzrokuje da se zvijezde i druga međuzvjezdana tvar neprestano ubrzavaju i izbjegavaju inercijsku silu gravitacije.