ITER je nekad bio skraćenica od International Thermonuclear Experimental Reactor, međunarodni projekt za pomicanje granica fuzijske energije. Dugi naziv je u konačnici izbačen zbog negativnih javnih konotacija riječi “termonuklearni”, pa je projekt sada poznat kao samo “ITER”, što također znači “putovanje” ili “put” na latinskom. Projekt je konzorcij sedam nacionalnih i nadnacionalnih stranaka: Europske unije (EU), Indije, Japana, Narodne Republike Kine, Rusije, Južne Koreje i SAD-a. Brazil će također sudjelovati, koristeći ulogu Portugala u Europskoj uniji kao zamjenu.
Cilj ITER-a je proizvesti trajnu fuzijsku reakciju, onu koja stvara 500 megavata do 1000 sekundi. Za usporedbu, posljednji veliki međunarodni fuzijski projekt, Joint European Torus, proizveo je oko 16 megavata energije za manje od sekunde. Od 2009. ITER je trenutno u izgradnji po cijeni od oko 9.3 milijarde američkih dolara, a očekuje se da će biti dovršen do 2018. i raditi dodatnih 20 godina, do 2038. Ako ITER bude uspješan, to bi mogla biti prva fuzijska elektrana koja proizvodi više energije nego što troši, iako se toplina stvorena u njegovoj jezgri neće koristiti za proizvodnju električne energije – njegova je svrha samo eksperimentalna.
Energija fuzije djeluje tako što spaja lake atomske jezgre – vodik, deuterij, tricij i/ili helij – i oslobađa dodatnu snagu unutar njihovih nuklearnih veza. Ovo je u suprotnosti s nuklearnom fisijom, principom po kojem rade sve postojeće nuklearne elektrane, pri čemu se energija proizvodi cijepanjem teških jezgri poput urana, plutonija ili torija. Nuklearna fuzija ima potencijal proizvesti više energije od nuklearne fisije, a da ne spominjemo da je mnogo čišća – jedini nusprodukt reakcije je voda. Snaga fuzije hvaljena je kao Sveti gral energetskih istraživanja, pa je postizanje komercijalne fuzijske proizvodnje dugo bio cilj energetskih istraživača, iako čak ni najoptimističniji među njima ne očekuju da će tehnologija biti dostupna prije 2030., s 2050. kao realnija procjena. ITER je korak u tom smjeru.
ITER je dizajn tokamaka, dizajn ruskog fuzijskog reaktora koji je torus. Torus je omotan snažnim magnetskim zavojnicama, zadržavajući plazmu (ionizirani plin) u sebi. Ova plazma se zagrijava do velikih temperatura – preko 100 milijuna stupnjeva Kelvina – korištenjem omskog grijanja; isti mehanizam koji zagrijava žicu ako kroz nju prolazi prekomjerna električna struja. Pri približno toj temperaturi, jezgre se počinju spajati, oslobađajući energiju. Ako su uvjeti ispravni, pokreće se nuklearna lančana reakcija – kao u fisijskom reaktoru, a ne kao u atomskoj bombi – i proizvodi se energija. Ako eksperimenti s ITER-om budu uspješni, to bi moglo značiti velike stvari za nuklearnu fuziju.