Smatra se da je naš Sunčev sustav nastao prije oko 4.6 milijardi godina od velikog oblaka plina i prašine, promjera nekoliko svjetlosnih godina, poznatog kao maglica. Ovaj oblak se uglavnom sastojao od plinovitog vodika, s manjim količinama elemenata koji danas čine Sunčev sustav. Prema teoriji solarne maglice, dio ovog oblaka počeo se gravitacijski skupljati, vjerojatno zbog ometanja obližnje supernove ili prolaska druge zvijezde, a kako je to činio, početna spora rotacija oblaka počela se povećavati kako se skupljao, uzrokujući da se spljošti u oblik diska. Kako se više materijala nakupljalo u središtu diska, gustoća i temperatura su se povećavale, dostižući točku gdje je započela fuzija atoma vodika, formirajući helij i oslobađajući ogromne količine energije, što je rezultiralo rođenjem Sunca. Planeti, asteroidi i kometi nastali su od ostatka materijala.
Nakon nekog vremena daljnji kolaps je zaustavljen tako što je Sunce postiglo hidrostatsku ravnotežu. Sunčev vjetar mladog Sunca raspršio je velik dio materijala u solarnoj maglici, smanjivši njezinu gustoću, te se maglica počela hladiti. Osim tri najlakša elementa – vodika, helija i litija – elementi od kojih se sastojala solarna maglica nastali su ili nuklearnom fuzijom u zvijezdama koje su sada davno nestale, ili, u slučaju elemenata težih od željeza, stvoreni su supernovama. Proste kovalentne molekule, uključujući vodu, metan i amonijak, te ionske molekule, kao što su metalni oksidi i silikati, također bi bile prisutne. U početku, zbog visokih temperatura u disku, ovi spojevi bi bili plinoviti, ali kako je došlo do hlađenja većina elemenata i spojeva kondenzirala se u sitne čestice; metali i ionski spojevi prvi su se kondenzirali zbog višeg vrelišta i tališta.
Blizu središta diska prevladavali su metali, metalni spojevi i silikati, ali dalje, gdje su temperature bile niže, velike količine leda kondenzirale su se iz maglice. U ovoj vanjskoj regiji također je bilo dosta plinovitog vodika i helija; te je plinove velikim dijelom raspršio sunčev vjetar bliže Suncu. Sićušne čvrste čestice sudarale su se i zalijepile, stvarajući sve veće objekte koji su gravitacijom počeli privlačiti više materijala, što je na kraju rezultiralo formiranjem planeta. U unutarnjem Sunčevom sustavu, nedostatak leda, vodika i helija rezultirao je formiranjem relativno malih planeta Merkura, Venere, Zemlje i Marsa, sastavljenih uglavnom od stijena. Dalje, led i mineralne čestice agregirali su se, tvoreći veća tijela koja su bila sposobna zadržati lagane plinove vodik i helij kroz svoja relativno jaka gravitacijska polja, što je rezultiralo planetima “plinskog diva”, Jupiterom, Saturnom, Uranom i Neptunom.
Teorija solarne maglice objašnjava niz ključnih značajki našeg Sunčevog sustava. Činjenica da svi planeti – s izuzetkom Plutona, koji se više ne smatra planetom – svi leže u manje-više istoj ravnini, te činjenica da svi kruže oko Sunca u istom smjeru sugerira da su nastali iz diska okružuju Sunce. Prisutnost relativno malih, stjenovitih planeta u unutarnjem Sunčevom sustavu i plinskih divova u vanjskoj regiji također se dobro uklapa u ovaj model.
Iza Neptuna, najudaljenijeg planeta, nalazi se Kuiperov pojas, područje relativno malih objekata sastavljenih od stijena i leda. Smatra se da je Pluton mogao nastati ovdje, te da su kometi objekti Kuiperovog pojasa koji su gurnuti u orbite koje ih dovode u unutarnji Sunčev sustav. Kuiperov pojas također je dobro objašnjen teorijom solarne maglice kao rezultat ostataka leda i kamenjara koji su previše tanko raspršeni da bi se formirali planeti.
Daljnji dokazi koji podržavaju ovu teoriju dolaze s drugih mjesta u Mliječnoj stazi. Astronomi mogu proučavati dijelove naše galaksije u kojima se zvijezde trenutno formiraju, kao što je Orionova maglica, veliki volumen plina koji se nalazi u zviježđu Oriona. Većina novih zvijezda u ovoj maglici okružena je diskovima plina i prašine iz kojih se smatra da će na kraju nastati planeti.