Deindustrijalizacija se odnosi na odmak od industrijske proizvodnje, odnosno proizvodnje, u gospodarstvu. To je u suprotnosti s industrijalizacijom – kretanjem prema gospodarstvu organiziranom oko industrije. Gubitak radnih mjesta u proizvodnji u zemlji može biti popraćen porastom poslova orijentiranih na usluge ili poslova koji su usmjereni na dokazivanje usluge, a ne na stvaranje proizvoda. Jedan od uobičajenih uzroka deindustrijalizacije je prenošenje radno intenzivnih poslova u zemlje s jeftinijom radnom snagom.
Industrijalizacija se općenito odnosi na vrstu promjene u ekonomskoj organizaciji koju je doživjela Velika Britanija u 18. i 19. stoljeću. Poboljšanja poljoprivredne učinkovitosti oslobodila su mnoge poljoprivrednike da se bave drugim zanatima. Tehnologija sagorijevanja ugljena omogućila je da se glavni izvor proizvodne snage prebaci s teglećih životinja na mehanizirane elektrane. Ugljen je također otvorio trgovinu na željeznici i parobrodima, što je potaknulo daljnje tehnološke inovacije. Druga industrijska revolucija bila je vrhunac industrijalizacije, potaknuta električnom energijom i motorom s unutarnjim izgaranjem.
Jedan od izvora deindustrijalizacije je premještanje radnih mjesta iz proizvodnog sektora prema uslužnom sektoru. Sektor usluga uključuje poslove koji se bave pružanjem usluge kupcu, a ne samo proizvodnjom robe. Primjeri uključuju restorane, kockarnice, kućne popravke i financijske usluge. Kako društvo postaje bogatije, potražnja za uslugama se povećava. Ljudi s visokim prihodima skloniji su plaćati usluge zabave i savjetovanja uz materijalna dobra.
Poboljšanja digitalne i komunikacijske tehnologije tijekom posljednjih nekoliko desetljeća omogućila su da se mnogi novi poslovi temelje isključivo na znanju. Tvrtke sve više zapošljavaju izvođače kako bi im pružili specifične informacije koje su im potrebne za privlačenje i pružanje usluga kupcima. Ovaj trend stoji iza koncepta “informacijske ekonomije”. Kada poslovi uključuju samo generiranje informacija, oni se smatraju dijelom uslužnog sektora.
Jedna određena zemlja može doživjeti deindustrijalizaciju jer se proizvodni rad prepušta drugim zemljama. To je često zato što siromašnije zemlje imaju jeftiniju radnu snagu ili lakši pristup prirodnim resursima. Radnici u visokorazvijenim zemljama imaju tendenciju zahtijevati visoke plaće kako bi podržali visok životni standard, što daje poticaj tvrtkama da pronađu jeftinije izvore rada. Osim toga, pristup prirodnim resursima u razvijenim zemljama često je strogo reguliran od strane vlade. Dakle, trend deindustrijalizacije u jednoj zemlji ne mora nužno značiti globalni trend.