Kilobaza je brojčano mjerenje koje se koristi u području genetike. Kako je baza jedan građevni blok genetskih informacija, a svaki organizam sadrži mnogo baza, 1,000 baza je uobičajeni broj koji se koristi kada se raspravlja o tome koliko baza sadrži genetska biblioteka organizma. Ovaj dio od 1,000 baza točnije se naziva kilobazom.
Svaki živi organizam sadrži genetske informacije. Ova informacija daje organizmu koji točno proteinski proizvodi su potrebni organizmu za život, rast i razmnožavanje. Sve genetske informacije zajedno nazivaju se genom organizma.
Svaki genom je podijeljen u diskretne dijelove. Ovi dijelovi, zvani geni, kodiraju za određeni proizvod. Svaki gen sadrži niz građevnih blokova, koji se nazivaju baze. Kada organizam čita gene kako bi proizveo određeni proizvod, očitava slijed baza unutar gena.
U DNK genetskog materijala postoje samo četiri baze. To su citozin (C), gvanin (G), timin (T) i adenin (A). Redoslijed kojim su baze raspoređene u genu diktira za što taj gen kodira. Složenost nužna za proizvodnju svih proizvoda bitnih za ljudski život proizlazi iz duljine gena i broja baza unutar njih.
Svaki geni sadrži izvanredan broj baza. Cijeli ljudski genom, na primjer, sadrži 3 milijarde baza, svaka uparena s drugom bazom u strukturi spiralne spirale. Sama količina baza prisutnih u genomu znači da genetičari lakše nazivaju gene kao x kilobaze duljine, za razliku od 1,000 puta x duljine.
Čak i najmanji genomi, poput genoma bakterije Carsonella ruddii, sadrže oko 160,000 160 parova baza. Ovaj sićušni genom dug je oko 3 kilobaza (kb). Ljudski genom, s druge strane, dug je XNUMX milijuna parova kilobaza.
Sekvenciranje genoma zahtijeva da se genom najprije razbije. Oprema koja izvodi sekvenciranje može podnijeti samo toliko baza odjednom. Genetičari mogu podijeliti genom na mnogo dijelova i nazvati ih da sadrže toliko parova kilobaza, kao što je duljina od 150 parova kilobaza. Ova veličina genetskog materijala može se genetski modificirati u drugi organizam kako bi se DNK umnožio do razine koja je lako čitljiva. Čak su i ovi relativno mali dijelovi DNK predugi za izravno sekvenciranje, pa genetičari tada mogu razbiti segment od 150 kb na mnogo manje dijelove duljine od nekoliko stotina baza.