Toksična imovina je imovina za koju nema kupaca, a samim time ni jasne vrijednosti. Hipotekarni vrijednosni papiri i drugorazredni zajmovi dva su često citirana primjera toksične imovine. U globalnoj ekonomskoj krizi ranih 2000-ih, toksična imovina postala je pitanje od velike zabrinutosti, osobito u Sjedinjenim Državama, gdje je takva imovina ubrzala radikalni slobodni pad američkog gospodarstva dok se financijska industrija pokušavala nositi s njom.
Ta je imovina u nekom trenutku imala vrijednost, a mnogi ljudi tvrde da ona i dalje ima vrijednost, čak i ako je nitko neće kupiti. Problem je u tome da kada banka stekne veliki broj toksične imovine, ta imovina napuhava vrijednost poslovnih knjiga, ali ništa stvarno ne doprinosi financijskom položaju banke. Drugim riječima, banka ima puno novca na papiru, ali zapravo ne može prodati svoju toksičnu imovinu, pa kao rezultat ima minimalnu likvidnost.
U vrijeme kada su stvoreni, mnoga toksična imovina imaju visoku vrijednost i tretiraju se kao ulaganja s visokim prinosom i visokim rizikom. Banke s konzervativnijim stavom često pokušavaju izbjeći dobivanje toksične imovine, ali to može biti otežano kada se takva imovina udruži zajedno s nižim rizičnim ulaganjima i prodaje kao paket. To je bio slučaj s mnogim hipotekarnim vrijednosnim papirima, što je natjeralo banke da kupuju mješovitu kombinaciju imovine.
Ako banka postane preopterećena toksičnom imovinom, možda neće moći odgovoriti na promjene na tržištu ili uslužiti svoje klijente. To može stvoriti zabrinutost među klijentima banke, koji mogu paničariti kao odgovor na nestabilnost banke i učiniti banku nestabilnijom u tom procesu. U tim slučajevima, najbolji je potez banke pokušati se riješiti toksične imovine, no možda će to imati teškoća zbog nemogućnosti pronalaženja kupaca.
Neki ulagači mogu se dobrovoljno javiti da preuzmu toksičnu imovinu za djelić njihove nominalne vrijednosti, cjenkajući se oko činjenice da će imovina u nekom trenutku u budućnosti ponovno postati prodajna, ali banke često nerado prihvaćaju takve poslove. Ovakav posao prisilio bi banku da otpiše vrijednost svoje imovine, što mnogi smatraju nepoželjnim. Nekoliko vlada pokušalo je kupiti i zapleniti tu imovinu kako bi se izborilo sa svojim posrnulim gospodarskim sustavima 2008. i 2009., ali su takve poslove ometale banke koje nisu htjele poslovati, zajedno s državnim dužnosnicima koji su dovodili u pitanje mudrost trošenja novca na takvu imovinu.