Hidrografija je područje proučavanja koje opisuje i mapira fizičke značajke vodenih tijela, uključujući oceane, mora, slatkovodna jezera, rijeke i ušća. To je multidisciplinarno područje koje uključuje elemente oceanografije, kartografije, geologije mora, akustike i drugih područja. Primarna briga je mapiranje i dokumentiranje značajki koje su od značaja za plovidbu, komercijalni brodarstvo i ribolov, ali se također bavi istraživanjem nafte i plina, obranom, istraživanjem mora i slatkovodnih voda te zaštitom okoliša. Hidrografsko istraživanje područja oceana ili slatke vode može se provesti s ciljem izrade karte ili karte s pojedinostima o zanimljivim točkama, posebno opasnostima u navigaciji kao što su potopljene stijene, pješčani sprudovi i olupini brodova, ali i temperatura, salinitet i protok struje. Posebnu važnost u hidrografiji ima topografija i priroda morskog dna.
Mjerenjem dubine vode na pravilnim, poznatim točkama može se izraditi hidrografska karta. Određivanje položaja u smislu zemljopisne širine i dužine do kasnih 1970-ih vršilo se vizualno, pomoću sekstanta i metoda triangulacije, no od tada se koriste elektronička sredstva i Globalni sustav pozicioniranja (GPS). Do 1930-ih dubina se mjerila olovnim utegama ili sondažnim stupovima, nakon čega je ova spora i netočna metoda uvelike zamijenjena akustičnim mjernim tehnikama. Oni koriste puls zvuka koji se šalje prema dolje od odašiljača kako bi odjeknuo s poda i prijemnika da uhvati jeku. Vrijeme potrebno za prijem jeke u kombinaciji sa poznavanjem brzine zvuka u vodi omogućuje izračunavanje dubine.
Eho sonde s jednim snopom (SBES) često se koriste u hidrografiji za plitke vode i koriste jedan uski puls zvuka za snimanje najpliće dubine unutar pokrivenog područja, jer je to od najveće važnosti za plovidbu. Potrebno je izvršiti korekcije neobrađenih podataka kako bi se omogućile plime, kretanje plovila i varijacije u brzini zvuka na različitim dubinama. Multi-Beam Echo Sounders (MBES), koji koriste veliki broj zvučnih impulsa raširenih u obliku lepeze, postižu sveobuhvatniju pokrivenost i općenito se koriste u dubokoj vodi. One mogu proizvesti vrlo detaljne karte, ali su skuplje od SBES-a i ispravke su kompliciranije. Sonar za bočno skeniranje koristi izvor zvuka blizu morskog dna koji proizvodi gotovo horizontalne zvučne snopove, pružajući slike visoke razlučivosti značajki koje se možda neće jasno prikazati u SBES ili MBES podacima.
Sastav morskog dna važan je za sidrenje, izgradnju podmorja, polaganje cjevovoda i druge pomorske aktivnosti. Uzorci se mogu dobiti iz jezgri, jaružanja ili jednostavnog sakupljanja materijala kako bi se odredila njegova vrsta — na primjer pijesak, mulj ili kamen. Ponekad se koristi i podvodna fotografija. Ove informacije, zajedno s podacima iz istraživanja dubine i mjerenja plime i oseke, mogu se ugraditi u hidrografske i nautičke karte koje se koriste za navigaciju.
Ostali podaci koji nisu vezani uz plovidbu mogu se zabilježiti hidrografskom izmjerom za potrebe znanstvenog istraživanja. Na primjer, temperature površine oceana mogu se mjeriti iz svemira pomoću satelita koji bilježe primljeno infracrveno zračenje, a temperature ispod površine zabilježene termometrima. Salinitet se može smatrati mjerom količine otopljenog krutog materijala u oceanskoj vodi, a općenito se mjeri električnom vodljivošću vode. Oceanske struje mogu se mjeriti ili strujomjerom, uređajem koji mjeri jačinu struje na određenoj dubini, ili pomoću akustičnog doplerovog profila struje (ADCP), koji može bilježiti struje u rasponu dubina.
Hidrografske usluge pružaju brojne organizacije. U SAD-u, na primjer, postoji Nacionalna uprava za oceane i atmosferu (NOAA) Office of Coast Survey, a u Ujedinjenom Kraljevstvu Hidrografski ured Ujedinjenog Kraljevstva. Međunarodna hidrografska organizacija (IHO) uspostavila je međunarodne standarde za hidrografska istraživanja i karte.