U području genetike, populacijska genetika proučava koliko se često pojavljuju specifične kopije gena – ili alela – i kako oni međusobno djeluju s drugim alelima iz drugih gena. Također se razmatra kako procesi evolucije kao što su prirodna selekcija i mutacije utječu na alele. Distribucija alela može biti neovisna o drugim alelima na drugom mjestu ili na nju mogu utjecati drugi aleli. Kada raspodjela alela, ili alela, nije neovisna o drugim alelima, to se naziva neravnoteža veza.
Evolucija organizma odvija se kroz genetske varijacije. Različite kombinacije gena i različite kombinacije alela različitih gena dovode do različitih fenotipova organizama. To znači da genetska varijacija proizvodi organizme vrste koji su slični, ali mogu izgledati drugačije i funkcionirati drugačije. Genetske varijacije mogu učiniti organizam više ili manje uspješnim u smislu preživljavanja i razmnožavanja. Teorija prirodne selekcije kaže da se evolucija događa kroz preživljavanje najsposobnijih ili preživljavanje onih koji su uspješniji u prenošenju svojih gena.
Geni nisu samostalne jedinice koje se same prenose na potomstvo. Umjesto toga, na gene utječe okoliš, kao i drugi geni. Genetska koadaptacija je izraz koji se koristi za označavanje koliko dobro geni međusobno djeluju s drugim genima. Prirodna selekcija favorizira one alele koji dobro djeluju s alelima drugih gena na različitim mjestima unutar DNK. Genetska koadaptacija može postojati između alela nekih gena, ali ne i drugih.
Na primjer, gen A i gen B imaju po dva alela, a to su A1 i A2, odnosno B1 i B2. Ako organizam naslijedi A1 i B1 ili A2 i B2, u ovom se primjeru može pretpostaviti da je bolje prilagođen za preživljavanje nego ako naslijedi A1 i B2 ili A2 i B1. To znači da bi se kroz prirodnu selekciju favorizirale genetske kombinacije A1B1 i A2B2 jer je vjerojatnije da će organizam s tim alelima preživjeti i razmnožavati se. Kao takvi, kaže se da su ovi aleli u neravnoteži veza jer se ne bi nasumično prenijeli na potomstvo, već se umjesto toga favoriziraju određeni parovi.
Neravnoteža veza mjeri se uspoređivanjem učestalosti alela unutar populacije, ali nije trajna. Nasumično parenje između organizama može dovesti do smanjenja pojavljivanja povezanih alela. Do trajne neravnoteže veze može doći ako jedna kombinacija rezultira višom razinom kondicije organizma, kao što je kada druga kombinacija rezultira smrtonosnom mutacijom u zigotu. Što su lokacije alela udaljenije, to je teže održati neravnotežu veza.