Nadzvučni projektil tehnički je svaki projektil koji putuje brže od 1 Macha, kao što rade brojne krstareće rakete. Međutim, ponekad se izraz posebno koristi za označavanje sljedeće generacije, brže projektile s brzinama od 2 do 3 maha. Ove rakete, koje uključuju indijsko-ruski BrahMos, ruski Moskit (komarac) i američki kojot, popularni su za planove protubrodskog ratovanja, jer bi njihova velika brzina dopuštala samo teoretsko vrijeme odziva od 20-30 sekundi, za razliku od vremena odziva od 120-150 sekundi koje dopuštaju podzvučne rakete poput američkog Tomahawka ili francuskog Exoceta. Nadzvučne rakete koriste ramjet motore, 4X za Moskit i Coyote i 2X za BrahMos.
Koristeći ramjet za pogon, ove nadzvučne rakete poznate su i kao rakete koje dišu zrak. Ramjet-ovi koriste zrak koji brzo dotječe za oksidaciju raketnog goriva, eliminirajući potrebu za ugrađenim oksidatorom, omogućujući veći omjer težine i nosivosti i povećavajući maksimalnu brzinu. Također im nedostaju pokretni dijelovi, što ih čini jednostavnijim za masovnu proizvodnju i prikladnijim za primjenu nadzvučnih projektila.
Nadzvučne rakete obično su 2-3 puta teže od svojih podzvučnih raketa, u blizini tri tone, a ne samo jedne. Prema analizi NATO-a, ruski projektili Moskit su među najvećim mogućim prijetnjama prijateljskim mornaricama, a koriste ih vojske Rusije, Kine, a vjerojatno i Irana. Razvijaju se sustavi usmjerene energije i laserski bazirani za obaranje ovih nadzvučnih projektila prije nego što mogu pogoditi prijateljske brodove.
Mnoge nadzvučne rakete su morski skimeri, putujući oko 20 m (66 stopa) iznad vode za 50 – 300 km (31 – 186 milja) do cilja. Moskit, koji je nešto stariji, ima domet od 120 km (75 milja), a BrahMos i Coyote (noviji) imaju domet od 300 km (186 milja). Nadzvučne rakete mogu imati nuklearni vrh, što bi bilo razorno za neprijateljsku mornaricu ako se uspješno razmjesti. Postojanje ovih projektila dovodi u pitanje učinkovitost paradigme kapitalnih brodova u modernim mornaricama.