Outbreeding je fenomen u kojem će jedinke unutar vrste imati tendenciju razmnožavanja s drugima koji nisu ni bliski rođaci ni udaljeni genetski srodnici, već srednji put od njih dvoje. Proces uključuje ono što je poznato kao prepoznavanje srodnika, što se čini da imaju sve vrste, uključujući ljude. Prepoznavanje srodnika urođena je sposobnost prepoznavanja da su članovi vrste genetski blisko povezani, te stoga izbjegavanje razmnožavanja s njima kako bi se izbjegle genetske deformacije koje nastaju u potomstvu. To se smatralo samo osobinom ljudi još prije 30 godina, a sada se smatra svojstvenom svemu, od punoglavaca žaba do ptica i majmuna.
Prepoznavanje srodstva za održavanje izvanbrižđenja smatra se toliko važnim da može biti dominantna značajka kognitivne obrade u nižim oblicima života. U znanstvenoj studiji o pustinjskoj uši u sjevernoj Africi, Hemilepistus reaumuri, tisuće terenskih opažanja utvrdilo je da se niti jedan slučaj pogrešnog identiteta nije dogodio u obiteljskim skupinama u kojima žive. Jedinke šumske uši međusobno se identificiraju mirisom i imaju mozak od 10,000 neurona, od kojih je 6,000 posvećeno obradi kemijskih mirisa. Žive u jazbinama do 80 jedinki usko raspoređenih u blizini drugih jazbina. Činjenica da više od polovice svoje mentalne sposobnosti posvećuju identificiranju bliskih srodnika dokaz je važnosti funkcije u reprodukciji.
Optimalna teorija izvanbredinga je širi konceptualni okvir za učinak izvanbredinga i navodi da se parenje događa kod vrsta koje nisu ni preblizu ni predaleko od genetskog centra kako bi se spriječilo uparivanje defektnih alela ili gena, što može dovesti do neočekivanih mutacija. Parenje s jedinkama koje su previše udaljene od genetske norme također se smatra opasnim jer može donijeti destabilizirajuće osobine u populaciju vrste. Iako je teorija i dalje donekle kontroverzna s otkrićem inbreedinga kod nekih vrsta, dokazi za to se i dalje povećavaju.
Primjeri prepoznavanja srodstva koji potiču izvanbredanje otkriveni su u različitim oblicima života na Zemlji. Lastavice na obali pamte i mjesta gniježđenja i zvuk glasova potomaka kako bi izbjegli inbreeding. Vjeverice koriste miris za razlikovanje srodnika i nesrodnika, a toliko su precizni da mužjaci mogu prepoznati pune sestre od polusestara.
Proces prepoznavanja srodstva čak je otkriven i u biljkama. Engleski trputac raste brže u prisutnosti srodnih trputaca nego drugih, a znanstvenici teoretiziraju da biljke ispuštaju kemikalije kroz svoj korijenski sustav kako bi se razlikovale od srodnika i nesrodnih trputaca. Druge biljke poput Mountain Delphiniuma razlikuju bliske i nesrodničke po peludi koju oslobađaju. Oni koriste ovu sposobnost kako bi izbjegli razmnožavanje s blisko srodnim i iznimno različitim verzijama drugih delphiniuma u tom području.
Koncept izvanbredinga može imati revolucionarne učinke na evolucijsku biologiju, jer sugerira da je princip prirodne selekcije pogrešan. Prirodna selekcija promiče ideju da je veća vjerojatnost da će svaka vrsta koja proizvede najveći broj potomaka preživjeti i dominirati okolišem. Istraživač William D. Hamilton promovirao je koncept prepoznavanja srodnika 1964. na Sveučilištu Oxford, kao alternativni pristup konvencionalnoj prirodnoj selekciji. Izjavom da su superiorni geni dali vrsti bolju prilagodljivost, on je postavio temelje za prepoznavanje srodnika i izvanbrodsko razmnožavanje za koje se sada zna da široko postoje u prirodi. Čini se da je društvena ili mentalna složenost organizma također nevažna, a razmnožavanje je dominantna značajka uspješnih organizama bez obzira na njihovo mjesto u prirodnom poretku.