Biofarmaceutici su lijekovi koji se proizvode uz pomoć biotehnologije. Postoji niz načina na koje se takvi lijekovi mogu napraviti, ali ključna razlika između njih i drugih lijekova je ta što se ne ekstrahiraju iz prirodnog izvora ili sintetiziraju kemijskim reakcijama. Umjesto toga, oni su stvoreni korištenjem živih organizama koji su možda modificirani kako bi proizveli željeni spoj. To zahtijeva korištenje specijalizirane opreme i čistih prostorija radi sigurnosti koje štite integritet farmaceutskih spojeva dok se proizvode i pakiraju.
Jedna klasična metoda proizvodnje biofarmaceutika uključuje korištenje bioreaktora, spremnika koji se koristi za stvaranje strogo kontroliranih uvjeta koji olakšavaju rast određenog organizma. U bioreaktoru lijekove mogu proizvoditi organizmi koji stvaraju biofarmaceutike kao nusprodukt svog životnog ciklusa, često zato što su ti organizmi modificirani da proizvode specifične proteine i nukleinske kiseline. Stanične kulture i modificirani mikrobi mogu se koristiti u bioreaktorima za proizvodnju lijekova i spojeva koji se mogu koristiti u proizvodnji lijekova.
Genetska modifikacija biljaka i životinja također se može koristiti za proizvodnju biofarmaceutika. Transgene krave mogu biti dizajnirane, na primjer, da luče specifičan spoj u svoje mlijeko. Praksa korištenja transgenih organizama za proizvodnju lijekova kontroverzna je u nekim regijama svijeta, iz razloga koji variraju od etičkih briga do zabrinutosti da bi se takvi organizmi mogli križati s konvencionalnim organizmima i kontaminirati.
Biofarmaceutskim tehnikama mogu se proizvesti razne tvari, uključujući faktore krvi, interferone, hormone, cjepiva i monoklonska antitijela. Kada istraživači razvijaju nove biofarmaceutike, obično podnose patente kako bi zaštitili svoje izume i proces, te prolaze niz koraka kako bi tražili odobrenje kako bi se njihovi lijekovi mogli prodavati na otvorenom tržištu. Ovi koraci uključuju opsežna ispitivanja sigurnosti i učinkovitosti kako bi se potvrdilo da lijekovi djeluju kako se tvrdi.
Prvi biofarmaceutik koji se pojavio na tržištu bio je umjetni humani inzulin, koji je pušten 1982. za upotrebu od strane dijabetičara. Biofarmaceutska industrija eksplodirala je nakon 1980-ih, zahvaljujući rastućem interesu za dodatne medicinske tretmane i napretku laboratorijske znanosti koji je omogućio nove razvoje. Jedna od prednosti takvih lijekova, posebno kao alternativa prirodnim spojevima, je da su sigurniji i da je doziranje iznimno pouzdano, jer su uvjeti proizvodnje vrlo strogo kontrolirani.