Vektor za kloniranje je segment DNA koji se može koristiti kao nosač za stranu DNK, tako da se strana DNK može uvesti u stanice. Jednom kada se vektor za kloniranje doda stanici, strana DNK se može početi replicirati, proizvodeći brojne kopije strane DNK koje se mogu koristiti u brojne svrhe. Nekoliko laboratorija komercijalno prodaje generičke vektore za kloniranje koji se mogu koristiti u istraživanju, a ljudi također mogu izraditi svoje za specifične projekte.
Brojni organizmi mogu se koristiti kao izvori za kloniranje vektora. Neki su stvoreni sintetički, kao u slučaju umjetnih kromosoma kvasca i bakterijskih umjetnih kromosoma, dok su drugi uzeti iz bakterija i bakteriofaga. U svim slučajevima, vektor treba genetski modificirati kako bi se prilagodio stranoj DNK stvaranjem mjesta umetanja na koje će nova DNK stati.
Vektor za kloniranje mora imati mjesto umetanja koje može idealno prihvatiti mnogo različitih lanaca strane DNK, dopuštajući istraživačima da koriste vektor za različite projekte. Također mu je potreban slijed DNK koji će mu omogućiti da se sam razmnožava nakon što se ubaci u ciljnu stanicu, a potreban mu je i marker koji istraživači mogu koristiti da pronađu stranu DNK nakon što se vektor za kloniranje počne razmnožavati. Antibiotska rezistencija je klasično odabrana kao marker tako da se stanice mogu uvesti u antibiotik koji će ubiti stanice bez strane DNK, ostavljajući klonove za sobom.
Vektori za kloniranje mogu se koristiti u mnogim područjima znanstvenih istraživanja. Mogu se koristiti za dupliciranje lanca DNK u svrhu istraživanja i daljnjeg istraživanja, kao što se radi kada ljudi testiraju DNK u forenzičkom laboratoriju ili kada ljudi traže defektne gene koji bi mogli biti odgovorni za genetska stanja. Vektori za kloniranje također se koriste u genetskom inženjeringu, jer omogućuju ljudima da manipuliraju DNK i naprave brojne kopije promijenjene DNK.
Za rad s vektorima za kloniranje potreban je laboratorij s opremom koja omogućuje ljudima da manipuliraju DNK. Korištenje vektora za kloniranje iz laboratorija može smanjiti količinu vremena potrebnog za razvoj vektora, ali istraživači i dalje moraju biti u mogućnosti odabrati lanac strane DNK koji žele umetnuti i integrirati ga u vektor za kloniranje uz pomoć restrikcijskih enzima koji odvajaju lance DNA u vektoru kako bi se omogućilo umetanje ili “ligiranje” nove DNA.