Raines sendvič će vjerojatno ući u povijest kao najpopularniji sendvič koji nitko nije želio jesti.
Krajem 19. stoljeća, varijacije sendviča Raines mogle su se naći svake nedjelje u gotovo svakoj taverni u New Yorku – često netaknute obilazeći od jednog patrona do drugog.
Raines sendvič nije imao poseban recept; umjesto toga, bila je to kombinacija ostataka i nekih nejestivih predmeta stavljenih pod (vjerojatno ustajali) kruh i dijeljenih s alkoholnim pićima. Ponekad je bio napravljen od gume ili čak cigle.
Ova “usluga hrane” pružana je posjetiteljima zahvaljujući rupi u takozvanom Rainesovom zakonu, koji je stupio na snagu 1896. Između ostalog, Rainesov zakon zabranjivao je prodaju pića nedjeljom – osim u pansionima koji su nudili gostima besplatni obroci.
Konobe koje poslužuju ove sendviče dobile su i hotelske dozvole pod uvjetom da su imale na raspolaganju 10 praznih soba, a mnogi su vlasnici unajmili prostor iznad svojih konoba kao improvizirani smještaj. U kratkom vremenu, posvuda su se otvorili “Raines hoteli”, dajući pijanima brz i lak pristup krevetićima na kojima mogu spavati od nedjeljnog veselja, ismijavajući pokušaje zakonodavca da zabrani nedjeljno piće. Zakon i rupa u zakonu nastavili su se i početkom 20. stoljeća, ali su oba prestala 1920., s početkom prohibicije.
Zakoni o alkoholu širom svijeta:
Do 2011. svako piće koje sadrži manje od 10 posto alkohola smatralo se “hranom” u Rusiji.
Protiv zakona je davati alkohol losu na Aljasci ili ribi u Ohiju.
U Njemačkoj vam se može oduzeti dozvola i tražiti psihološki pregled ako vas uhvate da vozite bicikl u alkoholiziranom stanju.