Zakon o Gramm-Leach-Blileyju, koji se ponekad naziva GLB i također poznat kao Zakon o modernizaciji financijskih usluga, donio je Kongres Sjedinjenih Država 1999. godine. Dopustio je različitim financijskim tvrtkama – bankama, osiguravajućim tvrtkama i vrijednosnim papirima – da se spoje s jednom drugi kako bi klijenti mogli obavljati mnogo različitih transakcija u okviru iste financijske usluge. To je poništilo mnoge odredbe Glass-Steagallovega zakona iz 1933., koji je takve višeslojne financijske tvrtke zabranjivao. Zakon je također uveo nove politike sprječavanja gubitka podataka, kao i druge odredbe kako bi se osiguralo da se privatnim podacima korisnika rukuje sigurno i pošteno.
Zakon Gramm-Leach-Bliley promijenio je način na koji se informacije o privatnim potrošačima šire kroz financijske tvrtke. Prije tog čina bilo je strogo protuzakonito da banka dijeli privatne podatke s tvrtkom za vrijednosne papire, a kamoli kombinira poslovanje s njom. U skladu s tim, financijske tvrtke također nisu mogle prodavati privatne financijske informacije drugim financijskim uslugama. Time je osigurano da se evidencija i osobni podaci potrošača ne koriste na bilo koji način koji bi tvrtkama mogao omogućiti nepravedno profitiranje na račun potrošača.
Međutim, prema Gramm-Leach-Blileyevom zakonu stvoreni su kanali za legalno prenošenje informacija o potrošačima s jednog odjela financijskih usluga na drugi. Kako bi se osigurala zaštita potrošača, u zakon su upisane odredbe koje reguliraju slobodniji protok informacija o potrošačima među financijskim uslugama koje su se spojile. Zakon je propisivao da tvrtke moraju na siguran način pohranjivati privatne podatke, da potrošač mora biti dobro obaviješten o tome kako se njihovi podaci mogu dijeliti, te da potrošači imaju mogućnost odbiti dijeljenje drskih informacija.
Prije Zakona o Gramm-Leach-Blileyju, Glass-Steagallov zakon također je osiguravao da je većina financijskog života potrošača uredno podijeljena na različite financijske sektore. To je dovelo do toga da se nije moglo, recimo, kupovati dionice i dizati hipotekarni kredit u istoj banci. To se promijenilo 1999. godine Zakonom o Gramm-Leach-Blileyu i ubrzo su mnoge tvrtke spajale financijske usluge. Na primjer, Citicorp, komercijalna banka, i Travelers Group, osiguravajuće društvo, udružili su se u Citigroup. Tvrtke kao što je Citigroup počele su potrošačima nuditi usluge komercijalnog bankarstva, osiguranja i vrijednosnih papira.
Mogućnost obavljanja više financijskih usluga u istom poslu ima teorijske prednosti i za potrošača i za tvrtku. Za potrošača to čini upravljanje štednim računom, investicijskim računom i transakcijama osiguranja jednostavnijim i stoga jednostavnijim. Za financijsko poduzeće osigurava širu ekonomsku stabilnost; ista tvrtka može profitirati u gospodarstvu u kojem više ljudi štedi, kao i ostvariti profit u gospodarstvu u kojem više ljudi kupuje vrijednosne papire i druga ulaganja.
Neki kritičari navode da je zakon Gramm-Leach-Bliley bio jedan od krivaca za američki ekonomski kolaps 2007. i 2008. Ekonomski kolaps je velikim dijelom rezultirao deregulacijom i lakim politikama zajmova, što je omogućilo prodaju vrijednosnih papira i hipoteka osobama pod povoljne okolnosti. Kritičari tvrde da je taj čin igrao na toj kulturi deregulacije, olakšavajući tvrtkama zamjenu vrijednosnih papira što je u konačnici štetilo gospodarstvu. Drugi pak tvrde da su takvi argumenti nebitni i da su prakse koje su dovele do ekonomskog kolapsa rezultat poslova na koje Gramm-Leach-Bliley zakon ne utječe.