Ekonomska količina narudžbe je strategija zaliha koja nastoji identificirati i održati idealnu ravnotežu između troškova držanja povezanih s zalihama i troškova naručivanja koji nastaju s tim zalihama. Prvi je razvijen početkom 20. stoljeća od strane FW Harrisa, pristup kvantitetu ekonomske narudžbe općenito je poznat kao Wilsonov EOQ model ili jednostavno Wilsonova formula. To je priznanje za agresivnu ekspanziju upotrebe ove strategije od strane RH Wilsona, konzultanta koji je preporučio ovaj pristup svojim klijentima, te u mnogim slučajevima s njima radio na provedbi strategije.
Cilj strategije ekonomske količine narudžbe je identificirati točku u kojoj su troškovi narudžbe i tekući troškovi povezani s zalihama na najnižoj mogućoj točki. Istovremeno, pristupom se nastoji osigurati da vlasnik zaliha pravovremeno ispunjava narudžbe kupaca. Kako bi se identificirala ova idealna ravnoteža, formula koristi nekoliko osnovnih pretpostavki.
Prva od pretpostavki povezanih s formulom ekonomske količine narudžbe je da će trošak narudžbe ostati konstantan. Također se pretpostavlja da će stopa potražnje također ostati konstantna, što je faktor koji dobavljaču omogućuje kupnju artikala za zalihe koristeći se ponavljajućim količinama. Osim toga, postoji pretpostavka da se vrijeme isporuke neće promijeniti; vrijeme isporuke odnosi se ne samo na zahtjeve kupca za isporukom unutar određenog vremenskog razdoblja, već i na sposobnost dobavljača da ispuni i otpremi narudžbe dobavljaču u dosljednom vremenu. Konačno, nema promjene u kupovnoj cijeni, a cijela narudžba se prima odjednom, a ne u serijama ili segmentima.
Idealna situacija za dobavljača je da može stvoriti zalihe koje se koriste za ispunjavanje narudžbi kupaca na čekanju bez zadržavanja u zalihama dulje vrijeme. Pod pretpostavkom da materijali potrebni za izradu artikala za zalihe stižu na vrijeme, učinkovito se obrađuju i stavljaju u zalihe gotove robe u razumnom vremenskom razdoblju, trošak zaliha može se značajno smanjiti. Gotovi proizvodi se izvlače iz zaliha, dodjeljuju određenoj narudžbi kupca i otpremaju prije nego što ostane puno vremena za procjenu poreza na ukupnu vrijednost tekućeg zaliha. Održavanje stalnog zaliha što je moguće bliže nuli ne samo da pomaže minimiziranju poreznog duga, već i omogućuje dobavljaču da radi bez potrebe za iznajmljivanjem, zakupom ili na drugi način upravljanje skladišnim prostorom za veći inventar. Dakle, postizanje idealne ekonomske količine narudžbe može uštedjeti značajnu količinu novca tijekom godine.