Wagnerov zakon je savezni zakon u Sjedinjenim Državama koji predviđa određenu zaštitu za određene radnike u privatnom sektoru u pogledu njihove sposobnosti osnivanja sindikata i uključivanja u aktivnosti s tim skupinama. Također poznat kao Nacionalni zakon o radnim odnosima, potpisao ga je predsjednik Franklin D. Roosevelt 1935. godine. Labavo se povezuje s New Dealom Rooseveltom koji je pokrenut otprilike u isto doba. U najosnovnijem smislu, Wagnerov zakon sprječava pravnu odmazdu radnicima zbog sklapanja kolektivnih ugovora ili štrajka. Ime je dobio po izvornom sponzoru zakona, senatoru Robertu F. Wagneru.
Ograničenja Wagnerovog zakona u biti se odnose na određene vrste radnika. Vlada je već donijela Zakon o radu u željeznici, koji je osigurao zaštitu prava svih radnika u ovoj važnoj industriji. Isto tako, poljoprivredni radnici nisu obuhvaćeni zakonom. Jedna od glavnih kontroverzi koja se i dalje povezuje sa zakonom je činjenica da nijedan lokalni, državni ili savezni radnik za državne urede nije zaštićen niti jednom odredbom Wagnerovog zakona. Od tada su donesene mnoge tužbe i dodatni zakoni u vezi s tim zaposlenicima.
Kako bi provodila zakone predviđene mandatom, Vlada je osnovala Nacionalni odbor za radne odnose. Ova organizacija dobila je mogućnost da sasluša optužbe u ime radnika kada su u pitanju radnje tvrtki. Također ima pravo provoditi istrage. Jedna primarna odgovornost bio je nadzor velikih poduzeća kao što su tvornice i industrijski sektor, što je vlada smatrala ključnim za oporavak od Velike depresije.
S obzirom na to da je Wagnerov zakon donesen na vrhuncu Velike depresije, mnogi su protivnici ukazivali na činjenicu da bi ograničio prava vlasnika i menadžera u radu sa svojim radnicima, što bi štetno utjecalo na šanse za oporavak. Doveo je u pitanje ulogu vlade u gospodarstvu, posebice onih koji su vjerovali u laissez faire koncept odnosa. Prije ove ere mnoge su tvrtke koristile silu kako bi spriječile svoje radnike da se organiziraju. Isto tako, policija je povremeno korištena po ovlaštenju same vlade za razbijanje štrajkova.
U Kongresu Sjedinjenih Američkih Država redovito su se pokušavali ukloniti Wagnerov zakon iz saveznog zakona. Godine 1947. donesen je Taft-Hartleyjev zakon kojim je uspostavljena još jedna agencija koja je nadzirala aktivnosti samih sindikata. Nakon ovog amandmana, vlada je bila više uključena u sve aspekte radnog mjesta.