Zlatni šiljak bio je komemorativni željeznički šiljak proizveden za proslavu završetka izgradnje Transkontinentalne željeznice, prve željeznice koja se protezala cijelim putem preko Sjedinjenih Država. U široko objavljenoj ceremoniji 1869. godine, Zlatni šiljak svečano je zabijen u posljednju željezničku kravatu, službeno spajajući dvije polovice pruge, a telegrafskom porukom svijetu je objavljeno “GOTOVO”. Odmah nakon ceremonije, šiljak je uklonjen i zamijenjen običnim šiljkom.
Transkontinentalna željeznica bila je ambiciozan kooperativni projekt koji je uključivao Union Pacific Railroad i Central Pacific Railroad. Njih dvojica su radili sa suprotnih krajeva zemlje, postavljajući staze koje su se na kraju susrele na teritoriju Utaha. Shvativši veličinu događaja, čelnici željeznica odlučili su održati svečanu ceremoniju kojom će proslaviti završetak pruge, a izvođač radova David Hewes predložio je izradu svečanog zlatnog šiljka, srebrnog šiljka i posebne željezničke kravate od kalifornijskog lovora drva za događaj.
Za ceremoniju, dvije lokomotive bile su postavljene s obje strane pruge kako bi bile okrenute jedna prema drugoj, a Leland Stanford, voditelj Central Pacific Railroad, zabio je šiljak u posebno pripremljenu kravatu. Povijesni prikazi događaja variraju; neki su ljudi rekli da Stanford nije mogao šiljak ugurati do kraja, pa je kao rezultat toga obični željeznički radnik preuzeo dužnost zadnjih nekoliko udaraca.
Nakon što se Zlatnom šiljku divio na licu mjesta, šiljak i posebna kravata su uklonjeni i zamijenjeni običnom kravatom i običnim željeznim šiljkom na ceremoniji “Posljednjeg šiljka”. Šiljak je bio izložen prije nego što je vraćen Davidu Hewesu, koji ju je na kraju donirao Sveučilištu Stanford, gdje je i danas izložen. Uz originalni Zlatni šiljak, izrađene su najmanje dvije replike, uz srebrni šiljak, a dijelovi šiljka korišteni su i za izradu fobova za satove za istaknute željezničke dužnosnike.
Zlatni šiljak obilježava se u četvrti u državi Utah, a brojne druge željeznice slijedile su primjer Transkontinentalne željeznice u nadolazećim desetljećima, proizvodeći vlastite prigodne ugravirane šiljke. Ti se predmeti danas nalaze prvenstveno u privatnim zbirkama, iako su neki povijesni muzeji s interesom za prijevoz uspjeli nabaviti zlatne i srebrne šiljke povezane s raznim željezničkim ceremonijama.