Zakon o pristojnosti u komunikaciji, također poznat kao naslov V. Zakona o telekomunikacijama iz 1996., donijele su Sjedinjene Države kako bi regulirale ili zabranile određene aktivnosti koje uključuju telekomunikacijske medije i uređaje. Izvorno uveden u Senat kao neovisno zakonodavstvo s ciljem reguliranja ili uklanjanja nepristojnosti u kibernetičkom prostoru, kasnije je prošireno na odredbe koje pokrivaju sadržaj za odrasle na kabelskoj televiziji i opscene ili uznemiravajuće telefonske pozive. Zakon je ugrađen u Zakon o telekomunikacijama, koji se u to vrijeme razvijao kao prvo značajno ažuriranje zakonodavstva u tom području od formiranja Federalne komisije za komunikacije (FCC) 1934. godine.
Neke od aktivnosti koje je Zakon o pristojnosti u komunikaciji pokušao zabraniti bila je opscena ili uznemirujuća upotreba telekomunikacijskih uređaja poput telefona, nepristojan program na kabelskoj televiziji i korištenje interneta za prijenos ili pristup pornografiji. Zakon o pristojnosti u komunikaciji također je predviđao kodiranje signala kabelske televizije kako bi se blokirao pristup ne-pretplatnicima, posebno programima usmjerenim na odrasle, pravo kabelskih operatera da odbiju prijenos određenih programa. Zakon je bio jedan od najranijih pokušaja regulacije interneta, držeći davatelje internetskih usluga (ISP) imunim od sudskih postupaka za bilo koji sadržaj koji pruža treća strana. Na primjer, ako se dijete prijavilo na Internet putem obiteljskog računala i pristupilo pornografskoj web stranici, ISP se ne može smatrati odgovornim. Zakon također štiti ISP-ove koji ili ograničavaju određeni materijal ili korisnicima daju sredstva da ga ograniče, kao što je pružanje softvera za filtriranje koje roditelji mogu instalirati na računala svoje djece.
Zakon o pristojnosti u komunikaciji odmah je bio kontroverzan zbog ograničenja koje je pokušao nametnuti na ono što su mnogi smatrali legitimnom upotrebom Interneta za odrasle, u ime zaštite djece od pornografije. Dva odjeljka posebno su kriminalizirala “svjesni” prijenos “očigledno uvredljivih, nepristojnih ili opscenih materijala”, putem Interneta, osobama mlađim od 18 godina. Protiv ovih odredbi podnesena je tužba na dan kada su donesene (8. veljače 1996.) i u početkom lipnja 1996., poseban sud sazvan radi saslušanja ovog slučaja smatrao je da te dvije odredbe krše jamstvo slobode govora američkog Ustava. Godinu dana kasnije, 27. lipnja 1997., Vrhovni sud SAD-a je potvrdio tu presudu i poništio dvije odredbe.
Nenamjerne posljedice koje proizlaze iz Zakona o pristojnosti u komunikaciji uključivale su pravnu zaštitu internetske klevete. Odjeljak 230 štiti pružatelje internetskih usluga i korisnike od odgovornosti za štetu uzrokovanu materijalom treće strane koji je objavljen na njihovoj stranici. Prvenstveno namijenjen zaštiti nesretnih ISP-ova preko čije propusnosti bi maloljetnici mogli pristupiti pornografiji, Odjeljak 230 također je završio zaštitu od klevete na internetu &emdash; odnosno govor koji je, da se pojavio u tisku, zadovoljavao definiciju klevete.
Iako je većina Zakona o pristojnosti u komunikaciji bila relativno nekontroverzna, sudski izazov s kojim se suočio odmah po donošenju ilustrira neke od problema s kojima se susreće slobodno društvo u zaštiti prava svojih ljudi na slobodu izražavanja, istovremeno štiteći svoje mlade od uvredljivijih postupaka tu slobodu.