Uloga stranačke politike u Sjedinjenim Državama (SAD) uvelike ovisi o tome na kojoj se strani nekog pitanja netko nalazi i kakvom mišljenju ili gledištu treba vjerovati u pogledu različitih političara. Unatoč činjenici da mnoge političke ličnosti inzistiraju da su izvan ili protivne stranačkoj politici, zapisnici o glasovanju i izjave tijekom kampanja obično su u suprotnosti s tim izjavama. Većim dijelom, američkom politikom tijekom većeg dijela 20. stoljeća i do 21. stoljeća dominirala je i odražavala je stranačka politika.
Partizanska politika se obično odnosi na podjelu političkog krajolika na jasno definirane i suprotstavljene političke ideologije temeljene na članstvu u političkoj stranci. U SAD-u, tijekom 20. stoljeća, to se obično sastojalo od toga da su republikanci i demokrati većinu političkih pitanja podijelili na dva suprotna stajališta. Iako su se specifični pogledi i ideali svake stranke mijenjali tijekom godina, oni su nastavili postojati kako bi pružili puteve za različite oblike političkog idealizma.
Neki ljudi gledaju na partizansku politiku kao na nešto što treba slaviti, jer ona služi kao dokaz dopuštanja različitim pogledima i mišljenjima da napreduju u američkoj politici. Dokle god političke stranke napreduju u SAD-u, tvrde oni, to je svjedočanstvo o poticanju različitih stavova. Oni koji se zalažu za “partizanizam” tvrde da bi eliminacija političkih stranaka ili uspon brojnih drugih stranaka dovela do homogenizacije američke politike i smanjenja individualnih političkih identiteta ljudi.
Za druge se, međutim, partizanstvo gleda kao negativan koncept iz više razloga. Krititelji stranačke politike tvrde da ona prečesto služi uzimanju komplicirane ideje ili pitanja i rastavljanju na dvije različite i međusobno isključive strane. Oni koji su protiv partizanizma inzistiraju na tome da ovaj proces “gledanja stvari crno-bijelo” ostavlja malo prostora za kompromis i produktivnu raspravu o idejama i potencijalnim rješenjima.
Partizanska politika također ponekad može poslužiti za podjelu ljudi u stanje uma “mi protiv njih” koje može biti destruktivno i u konačnici neproduktivno. Kritičari stranačke politike na tu odlučnost gledaju kao na nešto što služi razdvajanju Amerikanaca u dva tabora, pri čemu se oboje osjećaju izolirano i neshvaćeno od strane suprotne strane, umjesto da samo sebe i jedni druge gledaju kao Amerikance. Čini se da mnogi političari prigovaraju ovoj ideji i govore o tome da se žele “nagnuti preko puta” ili na neki drugi način prihvatiti stavove i ideje druge političke stranke.
Međutim, čini se da je stvarna praksa u politici suprotna ovoj ideji. Mnogi političari koriste svoje članstvo u političkim strankama kao srce i dušu svoje kampanje i glasuju isključivo po stranačkim stavovima bez obzira na to što bi zapravo moglo biti najbolje za njihove birače. Ova odlučnost i zatvorenost doveli su do toga da neki ljudi osuđuju partizanstvo u SAD-u i zalažu se za sustav bez definiranih političkih stranaka.