Drugi amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država jedan je od amandmana u Billu o pravima koji se najviše pogrešno shvaćaju i o kojima se najviše raspravlja. Debata o ovom amandmanu eskalirala je krajem 20. stoljeća, kada su se organizacije koje su lobirale za kontrolu oružja u Sjedinjenim Državama našle kako raspravljaju o lobijima za oružje o njegovom točnom značenju. Argumenti ovise o tome što točno amandman znači i na koga bi se trebao odnositi. Nažalost za znanstvenike koji su zainteresirani za raspravu, nekoliko slučajeva na Vrhovnom sudu to je testiralo, što je još više otežalo analizu namjere ovih nabijenih riječi.
Tekst Drugog amandmana u cijelosti glasi: “Dobro uređena milicija, koja je neophodna za sigurnost slobodne države, pravo naroda na držanje i nošenje oružja ne smije biti narušeno.” Nekoliko drugih nacrta mijenja velika slova i interpunkciju, iako je tekst ostao isti. Srž rasprave je dopušta li pojedinim Amerikancima posjedovanje oružja, posebno vatrenog oružja, i, ako jest, kakvu vrstu vatrenog oružja mogu posjedovati.
Postoji nekoliko škola mišljenja o amandmanu. Prvi smatra da je zakon uokviren kao pitanje prava države, što znači da je bio namijenjen zaštiti prava pojedinih država na formiranje i naoružavanje milicija. Drugi tvrde da, budući da se pripadnici građanske milicije moraju opremiti, amandman štiti prava pojedinih građana. Treća škola mišljenja je kompromis između njih dvoje, koji sugerira da je ljudima dopušteno držati i nositi oružje koje je povezano s dužnosti u miliciji.
Posjedovanje oružja i kontrola oružja su ljepljivi problemi u Sjedinjenim Državama. Organizacije poput National Rifle Association željele bi promicati odgovorno posjedovanje oružja za sve američke građane koji žele posjedovati oružje, dok druge skupine vjeruju da bi Amerikanci trebali moći posjedovati samo određene vrste oružja, ili čak niti jedno. Pomalo nejasno značenje Drugog amandmana učinilo je raspravu o tim pitanjima vrlo izazovnom, budući da je sadržaj otvoren za tumačenje.
Debata često dovodi u pitanje precizne definicije “ljudi”, “oružja” i “milicije” u tekstu u nadi da će se dobiti jasnija predodžba o značenju amandmana. Zapravo, koncept zaštićenog vlasništva oružja postojao je u običajnom pravu kada je pisan Ustav, a sasvim je moguće da su predlagači ostavili nejasan amandman jer su pretpostavljali da su svi već svjesni da pojedini građani mogu posjedovati oružje. Što je točno “oružje”, predmet je rasprave, međutim, budući da se mačevi, koplja i drugo oružje također mogu smatrati “oružjem”, a vojno oružje 1700-ih nije bilo usporedivo s onim korištenim u moderno doba.
Malo je vjerojatno da će rasprava o Drugom amandmanu uskoro završiti, iako je testiran na Vrhovnom sudu, jer je kontrola oružja tako osjetljivo pitanje u Americi. Mnogi znanstveni tekstovi preispituju sadržaj i moguće značenje amandmana, i bez obzira na to kako ga osoba argumentira, vjerojatno može pronaći opsežno istražen znanstveni materijal koji će potvrditi svoje stajalište.
Ipak, uz svu raspravu, dokaze i mišljenja o tom pitanju, na pitanje je donekle odgovoreno u značajnom slučaju 2008.: District of Columbia protiv Hellera. U odluci 5-4, Vrhovni sud SAD-a smatra da je, kao i sva druga prava obuhvaćena Poveljom o pravima, pravo na nošenje oružja individualno pravo. Hoće li se rasprava završiti ovom odlukom, ostaje za vidjeti.