Azijska financijska kriza bila je razdoblje financijskih poremećaja koji su se dogodili u mnogim azijskim zemljama sredinom 1990-ih. Dubine azijske financijske krize navele su globalne čelnike da izraze zabrinutost da bi se kriza mogla proširiti globalno, a ta zabrinutost iskorištena je za opravdavanje intervencije Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Ekonomisti su izvukli niz važnih lekcija iz ove financijske krize i drugih razdoblja financijskih previranja koja su se dogodila diljem svijeta 1990-ih, a kriza je istaknula globalnu prirodu gospodarstva.
Početkom 1990-ih, ekonomisti diljem svijeta pozdravljali su “azijsko čudo”. Mnoge azijske zemlje doživljavale su neviđene stope financijskog rasta, što je generiralo znatne povrate za ulagače koji su se uključili u razne gospodarske poduhvate u Aziji. Osobito su azijska tržišta nekretnina doživjela velik rast, a mnoge vlade sporo su regulirale i uvodile strategije upravljanja rizicima. Ova odluka se pokazala jako lošom.
Početkom 1997. godine nekoliko je zemalja izvijestilo o manjim zabrinutostima u vezi sa svojim ekonomijama i snagom svojih valuta. Međutim, većina ulagača i ekonomista vjerovala je da će azijska ekonomija ostati temeljno jaka, i malo se vjerovalo tim zabrinutostima sve do srpnja 1997., kada je tajlandski bat dramatično propao, a zatim su slijedile valute u mnogim drugim zemljama jugoistočne Azije. Nakon prvog kruga brze devalvacije valute uslijedio je drugi, uzrokujući širenje financijske nestabilnosti s Tajlanda na zemlje poput Južne Koreje, Indonezije, Laosa, Malezije i Filipina.
S devalvacijom valute došla je panika investitora i zajmodavca, zajedno s raširenim špekulacijama. Špekulanti su dodatno destabilizirali azijsko gospodarstvo, dok je povlačenje kreditnih i investicijskih fondova stvorilo kreditnu krizu. Nacije zahvaćene azijskom financijskom krizom očajnički su trebale kapital, ali su sredstva bila sve nedostupnija, a to je pridonijelo daljnjoj ekonomskoj destabilizaciji. U nekoliko zemalja, gospodarska previranja bila su popraćena političkim problemima, ponajviše u Indoneziji.
U konačnici, MMF je uskočio s velikim infuzijama kapitala kako bi stabilizirao azijsko gospodarstvo, tvrdeći da se azijska financijska kriza počela širiti svijetom jer su azijski trgovinski partneri patili. Otprilike 18 mjeseci nakon početka krize, većina azijskih tržišta uvelike se stabilizirala i počela se oporavljati. Jedna od najmračnijih lekcija azijske financijske krize bila je opasnost od špekulacija, posebno o nekretninama, te od pitanja kaskadne serije događaja koji bi izolirani gospodarski problem mogli pretvoriti u regionalni.