Prokariotske stanice ne posjeduju jezgru vezanu za membranu – umjesto kromosomske deoksiribonukleinske kiseline (DNK), imaju kružne strukture DNK koje se nazivaju plazmidi. One su primitivnije od eukariotskih stanica i općenito se smatra da su jednostavnije strukture. Organizmi izgrađeni od prokariotskih stanica, uključujući bakterije i cijanobakterije, nazivaju se prokariotima i najbrojnija su stvorenja na zemlji. Riječ prokariotski dolazi od kombinacije grčkih riječi “pro”, što znači “prije” i “karyose”, što znači “zrno”. U ovom kontekstu, “zrno” se odnosi na jezgru stanice, tako da prokariot doslovno znači “prije jezgre”, a općenito je namijenjen da opiše primitivnu prirodu prokariota u usporedbi s razvijenijim eukariotskim organizmima poput životinja i biljaka.
Prokariot ima staničnu stijenku i membranu koja mu služi da mu da oblik i omogući razmjenu materijala s vanjskim svijetom. Stanica će apsorbirati hranu i plinove kroz barijere i na isti način otpuštati otpadne proizvode. Unutar stanice nalazi se proteinska tvar koja se zove citoplazma, koju stanica koristi za metabolizam materijala. Na staničnu stijenku je pričvršćena plazmidna struktura DNA, koja je u izravnom kontaktu s citoplazmom. Neke prokariotske stanice mogu razmjenjivati plazmide i na taj način međusobno dijeliti DNK, što im omogućuje brzu evoluciju kada se prilagode stvarima poput antibiotika.
Općenito, reprodukcija prokariota funkcionira na jednostavniji način od reproduktivnih metoda eukariotskih organizama. Proces je vrsta stanične diobe koja se naziva binarna fisija, a u osnovi je postupak samoreplikacije. U teoriji, krajnji rezultat su dvije identične prokariotske stanice, i to općenito funkcionira, ali budući da bakterije mutiraju većom brzinom od drugih organizama, razlike se povremeno javljaju. Prokariotska reprodukcijska metoda ima krajnji rezultat da će gotovo svi organizmi u danoj skupini imati gotovo identičnu DNK, što je jedna od karakteristika koja ih odvaja od eukariota.
Općenito se smatra da su organizmi s prokariotskim stanicama, koji prvenstveno uključuju članove kraljevstva monera, vitalno važni za cjelokupnu funkcionalnost zemaljskog ekosustava. Kad ljudi pomisle na bakterije, često pomisle na bolest, a općenito je točno da određene bakterije mogu biti vrlo opasne, ali su također neophodne za ljudski opstanak. Na primjer, postoji nekoliko bakterija koje pomažu pravilnom radu probavnog sustava. Bakterije su također uvelike odgovorne za razgradnju organske tvari, koja vraća hranjive tvari mrtvih živih bića u tlo. Bez ove funkcije tlo planeta bilo bi nezdravo, što bi teoretski moglo rezultirati potpunim ekološkim kolapsom.