Jedinica trgovine najmanja je količina neke stavke ili pojedinačne stavke koju pojedinac može kupiti. Ova jedinica je uobičajena na tržištima ulaganja, gdje pojedinac ili tvrtka kupuje predmet u nadi da će se njegova vrijednost povećati. Primjeri za trgovinsku jedinicu uključuju jednu dionicu, ugovor o kupnji opcija ili određenu jedinicu za robu, kao što je bušel pšenice ili unca zlata. Svrha korištenja djeljivih jedinica je točna cijena robe uključene u ekonomsku transakciju.
U tradicionalnom ekonomskom smislu, jedinica trgovine predstavlja vrijednost artikla za navedenu cijenu. Budući da ekonomske transakcije zahtijevaju cijenu o kojoj se dvije strane dogovore prilikom poslovanja, cijena mora biti vezana uz fiksnu jedinicu robe. Dok mnoge transakcije mogu uključivati varijabilni iznos koji kupac kupuje, pojedinačna jedinica trgovine ima fiksni trošak koji se temelji na vrijednosti artikla ili trošku proizvodnje predmeta. Broj jedinica neophodan je za dovršenje bilo koje ekonomske transakcije između dvije strane.
Tržište ulaganja koristi ekonomski koncept za trgovinsku jedinicu kako bi osiguralo da ulagači budu svjesni jedinstvene cijene za jednu dionicu ili ugovor. Investitor onda to po jediničnoj cijeni može pomnožiti s ukupnim brojem dionica ili ugovora koje želi kupiti, što je jednako ukupnom ulaganju u tvrtku. Pojedinačni oblik jedinice i njezina cijena također predstavljaju informacije potrebne za trgovinu robom između više pojedinaca. Bez ovih informacija, razumijevanje vrijednosti stavke nije moguće jer broj jedinica nije dostupan.
Druga svrha jedinice trgovačke brojke je da ima standardnu jedinicu mjere za trgovinu između različitih regija, bilo domaćih ili međunarodnih. Iako zemlje mogu iskusiti dvije različite mjerne jedinice – kao što je metrička nasuprot standardnoj – one mogu stvoriti standardnu jedinicu trgovine koja uklanja tu subjektivnost. Kada trguje dionicama na otvorenoj burzi, tvrtka se može dogovoriti da svoje dionice navede u lokalnoj valuti, kao što su dolari ili jeni. Domaći investitori koji kupuju ove jedinice možda će ih tada morati pretvoriti u vlastitu valutu kako bi imali prihvatljivu trgovačku vrijednost. To može rezultirati tečajnom razlikom, pri čemu ulagač mora platiti dodatnu naknadu kako bi svoj novac pretvorio u vrijednost (trgovinsku jedinicu) u kojoj se procjenjuje ulaganje.