Maksimalna plaća je zakonska granica iznosa novca koji pojedinac može zaraditi kao plaću. To je ekonomski koncept koji je osmišljen za borbu protiv nejednakosti dohotka i inflacije. Pojam maksimalne plaće funkcionalno je povezan s minimalnom plaćom, koja je najniža satnica koju poslodavci mogu isplatiti zaposlenicima prema zakonu. Dok je zakon o minimalnoj plaći uobičajen u većini velikih gospodarstava kako bi se zaštitio životni standard zemlje, zakon o maksimalnoj plaći tek treba biti široko proveden u zemljama koje prihvaćaju kapitalizam.
Nejednakost dohotka je pitanje s kojim se vlade bore kao dio programa socijalne skrbi. Kada nesrazmjer između onoga što zarađuju osobe s najnižim plaćama i onih s najvišim plaćama postane preozbiljan, to društvo gura u dvoslojnu strukturu. Ima siromašnih i bogatih ljudi, i sve manje “srednje klase”. Ovakav gospodarski razvoj zreo je za društvene nemire.
Na primjer, u SAD-u neke korporacije svojim glavnim izvršnim direktorima (CEO) plaćaju čak 300 puta više od plaće svojih najslabije plaćenih radnika. Mnogi ekonomisti promiču nejednakost plaća na najvišim razinama ne više od 25 puta najniže plaćenih radnika. Neki stručnjaci vjeruju da je rastući nesrazmjer u plaćama dio korijena korporativne korupcije, kraha tržišta, gospodarskog pada i veće inflacije.
U zemljama s ekonomijama koje se temelje na kapitalizmu, teško je promovirati shemu koja bi ograničila sposobnost osobe da zaradi onoliko koliko je u mogućnosti. Takav prijedlog može izgledati, na prvi pogled, antikapitalistički i protiv vrijednosti sustava slobodnog tržišta. Vladini prijedlozi koji se doimaju temeljeni na shvaćanju dijeljenja bogatstva često se označavaju oznakom “socijalistički”. Umjesto toga, političari povremeno predlažu maksimalne plaće kako bi ograničili prihode određenih segmenata društva, kao što su izvršni direktori velikih korporacija. Na primjer, vlada neke zemlje može spasiti određenu industriju, kao što je bankarska industrija, i iznijeti ideju o ograničavanju plaća rukovoditelja te industrije kao posljedicu prihvaćanja javnog novca.
Iako zakon o maksimalnim plaćama nije favoriziran pristup u većini zemalja slobodnog tržišta, uspješno je predložen u zemljama koje slijede više socijalistički model. Venezuela je, na primjer, uvela zakon o maksimalnim plaćama za državne radnike. Nalagao je da javne plaće ne smiju biti više od određenog postotka veće od minimalne plaće.