Vanjski novac odnosi se na financijske rezerve za koje se smatra da su izvan opsega bilo kojeg stupnja odgovornosti za one koji su unutar opće novčane baze. Ova vrsta financijske imovine može imati različite oblike, uključujući plemenite metale ili gotovinu koja se drži u različitim denominacijama stranih valuta. Čak se i imovina koja je potkrijepljena stranim obveznicama ili dionicama često može smatrati izvan novca.
S vanjskim novcem ne postoji odgovornost koja bi mogla poremetiti tijek gospodarstva. Na primjer, investitor koji drži gotovinu u jednoj ili više stranih valuta nema nikakav utjecaj na lokalno gospodarstvo. To ostaje tako sve dok investitor ne odluči pretvoriti tu novčanu imovinu u lokalnu valutu i upotrijebiti gotovinu za kupnju unutar tog gospodarstva. Dok se to ne dogodi, smatra se da je gotovina izvan ili izvan gospodarstva i ne ulazi u monetarnu ekonomiju zemlje prebivališta.
Prednost vanjskog novca obično je u tome što je vlasnik te imovine u stanju prikupiti značajno bogatstvo i držati ga kroz duga razdoblja dok ne bude potrebno za neku specifičnu svrhu u gospodarstvu. U pravilu se vanjski novac ne oporezuje na domaćem tržištu sve dok imovina stvarno ne uđe u gospodarstvo, iako neke zemlje imaju porezne zakone koji zahtijevaju prijavu postojanja te imovine i mogu čak procijeniti poreze pomoću tablice koja se razlikuje od one koja se koristi za procjenu resursa koji smatraju se iznutra. Kada je to slučaj, investitori često mogu iskoristiti mogućnosti ulaganja koje se nalaze na međunarodnom tržištu i ostvariti povrate koji omogućuju povećanje bogatstva i stvaranje raznolikijeg financijskog portfelja.
Praćenje vanjskog novca važno je iz više razloga, a to su jednostavno osiguranje da se porezi pravilno procjenjuju ili kao sredstvo za stvaranje bogatstva koje se može kasnije uvesti u gospodarstvo. Kao i kod svake vrste financijske aktivnosti, investitori se žele usredotočiti na potencijal povrata tih ulaganja. Ako određena vanjska novčana imovina ne radi prema očekivanjima, ulagač će htjeti pregledati potencijal za tu imovinu i donijeti informiranu odluku o tome hoće li zadržati imovinu ili je prodati prije nego se prinosi smanje na neprihvatljivu razinu. Pod pretpostavkom da rizik sada nadmašuje potencijal za buduće povrate, ulagač može rasprodati imovinu i upotrijebiti prihode za identifikaciju drugih ulaganja koja će vjerojatno generirati prihvatljivu razinu povrata novca izvana.