Ekonomisti se često oslanjaju na ekonometriju za predviđanje budućih trendova, što je u vrlo širokom smislu primjena statističke analize na ekonomske podatke. Jedan od temeljnih alata ove discipline je ekonometrijski model. U osnovnom smislu, ekonometrijsko modeliranje koristi se za uspostavljanje i zatim testiranje predvidljivog odnosa između dva ekonomska čimbenika, kao što je kako dohodak utječe na potrošnju.
Ekonometrija se prvi put pojavila 1930-ih kao zamisao norveškog ekonomista Ragnara Frischa. Frisch je bio prvi koji je u ekonomsku studiju unio elemente statističke analize i vjerovao je da oni mogu pomoći da se ekonomskim prognozama daju veći stupanj povjerenja. Među njegovim posebnim doprinosima ovom području bilo je uvođenje linearnog regresijskog modeliranja, koje je postalo klasični ekonometrijski model.
U svojoj srži, ekonometrijski model nudi empirijsku analizu području studija koje je tradicionalno odolijevalo takvom ispitivanju. Razvijene su različite ekonometrijske metode kako bi se analitičarima pomoglo da ponude statistički značajne smjernice o ekonomskim fenomenima. Jedna od temeljnih ideja ekonometrijskog modeliranja je da je to nesigurna znanost jer se u velikoj mjeri oslanja na ljudsko ponašanje. Stoga svaki ekonometrijski model u svoju formulaciju uključuje određeni stupanj vjerojatnosti.
U stvaranju tipičnog ekonometrijskog modela, ekonomistu prvo mora biti jasno što želi model pokazati. Obično je to utjecaj jednog čimbenika na drugi. Sljedeći korak je snimanje podataka i mjerenja na danom skupu varijabli kako bi se generirao ono što je poznato kao skup podataka. Ti podaci mogu biti zarade radnika tijekom određenog vremenskog razdoblja, bruto domaći proizvod (BDP) zemlje, kamatne stope koje nudi središnja banka ili bilo koja druga informacija od interesa na temelju cilja modela.
Nakon što je ekonomist zadovoljan prikupljenim podacima, može početi manipulirati njima i koristiti model kako bi proizveo upotrebljive rezultate. Ovi rezultati su podvrgnuti ispitivanju i ocjenjivanju od strane kolega. Dobri modeli se pojavljuju kao oni koji odolijevaju upitima i pokazuju da uvijek iznova reproduciraju pouzdane, realistične podatke.
Kreatori politike sve više prihvaćaju upotrebu ekonometrijskih modela kako bi pomogli u vođenju strategija fiskalnog upravljanja. Vlade i središnje banke koriste i skupo plaćaju ekonometrijske podatke. Kao i kod mnogih političkih nastojanja, nije neuobičajeno da promatrači i ekonomisti optužuju vladine dužnosnike da koriste podatke koji podržavaju njihova prethodna mišljenja, umjesto da dopuštaju da ih podaci vode do novog zaključka.