Javna ekonomska teorija – koja nosi alternativni naziv ekonomija blagostanja – ima ideju da bi se raspodjela resursa trebala vršiti na način koji odgovara svim pojedincima na tržištu. U većini slučajeva, gospodarstvo bi trebalo imati koristi od najvećeg broja mogućih pojedinaca u jednom trenutku kroz gospodarska kretanja. Jedno od najvećih načela javne ekonomske teorije je preraspodjela dohotka ili bogatstva; odnosno novac od najuspješnijih ide onim pojedincima na dnu ekonomske ljestvice. Pojedinci su najvažniji donositelji odluka u ovoj ekonomiji, a ne veliki subjekti ili korporacije. Međutim, možda će biti potrebno imati i veliku državu ili središnji subjekt koji intervenira na tržištu.
U ekonomskom društvu slobodnog tržišta većina — ako ne i svi — pojedinci često djeluju na način koji koristi njihovim vlastitim interesima. To omogućuje svakom pojedincu da napreduje i postigne ciljeve koji su od koristi njemu i njegovoj obitelji. Najveći problem stoga su pojedinci koji ne žele raditi ili nemaju mogućnosti izdići se iznad trenutne situacije. Kada se to dogodi, javna ekonomska teorija kaže da je preraspodjela bogatstva neophodna kako bi se osiguralo da ti pojedinci postignu određenu razinu uspjeha. Glavni problem ovdje je, međutim, da se preraspodjela bogatstva često smatra antikapitalističkom u društvu slobodnog tržišta.
Dva najčešća načina na koje se nacija uključuje u javnu ekonomsku teoriju ili ekonomiju blagostanja je korištenje zapovjedne ekonomije ili preraspodjele bogatstva. Zapovjedna ekonomija rješava probleme jer ova institucija odmjerava prirodne ili druge ekonomske resurse krajnjim korisnicima. Umjesto da nekoliko ambicioznih pojedinaca dobije većinski udio resursa – što je moguće na slobodnom tržištu – svi pojedinci dobivaju određenu količinu prirodnih ili ekonomskih resursa za korištenje. Ovdje je glavni cilj osigurati da svi pojedinci budu jednaki u smislu ekonomskog bogatstva i sredstava za život. Nažalost, to nije tako lako postići kao što su prvo pomislili dobronamjerni pojedinci u zapovjednoj ekonomiji.
Preraspodjela bogatstva pomiče smještaj prirodnih i ekonomskih resursa sa zapovjedne ekonomije na pojedince. Naravno, vlada će možda morati osigurati da se preraspodjela odvija putem poreza, pristojbi ili drugih metoda. Ovi procesi prikupljaju prihod u jednom trenutku, a zatim ga redistribuiraju putem poreznih olakšica, socijalnih davanja ili drugih sredstava pojedincima s nižim prihodima. Rezultat je stavljanje javnog izbora – još jedno načelo javne ekonomske teorije – u ruke pojedinaca, a ne vladine agencije. To se, međutim, možda neće nastaviti zauvijek, budući da oni koji imaju veće prihode možda neće moći ili neće biti voljni poduprijeti takve aktivnosti dugoročno.