Goodwinov model je makroekonomska teorija koju je razvio američki ekonomist Richard Goodwin. Razvio je model 1967. dok je predavao na Sveučilištu Cambridge u Velikoj Britaniji, a predviđa cikluse ekonomske aktivnosti na temelju ulaznih vrijednosti stopa zaposlenosti i razine produktivnosti za rad i kapitalna ulaganja. Model ima derivacije iz marksističkih teorija klasne borbe, kao i ponašanja grabežljivca i plijena u prirodi, a bavi se ciklusima koji se događaju u gospodarstvima kako faktori zaposlenosti i plaća fluktuiraju.
Načela koja stoje iza Goodwinovog modela temelje se na nelinearnom pristupu rastu s nultom sumom. U osnovi, ovo kaže da će, bez obzira na dobitke koje ostvari jedan aspekt gospodarstva ili drugi element sustava, jednak gubitak vrijednosti nadoknaditi negdje drugdje kako bi se spriječila nestabilnost i rast ili pad cjelokupnog sustava. To je načelo na kojem se temelji marksistička ekonomija, gdje, kako se povećava vrijednost i utjecaj rada, smanjuje se vrijednost i utjecaj kapitalista koji ga financiraju, i obrnuto. Goodwin je predložio da jednostavni kompromisi poput ovog postoje kao prirodni tijek ekonomskih ciklusa. Što je, primjerice, niža razina nezaposlenosti, to bi više radnika imalo utjecaja na traženje viših plaća, što bi zauzvrat smanjilo profit i kontrolu kapitalista nad radom i smanjilo poticaj za širenje poslovanja.
Ovi kompromisi u teoriji poslovnog ciklusa također se odražavaju u Phillipsovoj krivulji koju Goodwinov model koristi za svoje izračune, a koju je predložio novozelandski ekonomist William Phillips 1958. Phillipsova krivulja navodi da postoji izravan odnos između stopa nezaposlenosti i inflacije , i da, kako se jedan diže, drugi teži pasti. Kao i sam Goodwinov model, principi poslovnog ciklusa koje predlaže Phillipsova krivulja obično imaju veću valjanost kratkoročno nego dugoročno, te su više valjani u teoriji nego u praksi.
Goodwinova teorija ekonomskog rasta također se oslanjala na Harrod-Domarov model kao metodu za prevazilaženje tih balansirajućih sila u ciklusu. Sir Roy F. Harrod i Evsey Domar su 1946. godine predložili da rastuće ekonomije nisu inherentno uravnotežene, već povećanje količine i kvalitete outputa jer se vanjsko ulaganje kapitala primjenjuje da poremeti normalno ponašanje. Većina ekonomskih ciklusa koji se smatraju idealistički uravnoteženim i stabilnim zapravo su razlog za zaključavanje mnogih nacija u trajno stanje siromaštva, gdje su štednja, kapitalna ulaganja i tehnološke inovacije niski.
Slabost pristupa ponašanja sustava Goodwinovog modela je u tome što jasno ocrtava suprotne elemente sustava kao inherentno antagonističke. Goodwinov model klasne borbe, poput marksističke ekonomije ili odnosa grabežljivca i plijena, pretpostavlja da se dva primarna elementa sustava bore jedan protiv drugog u predvidljivom okruženju bez drugih složenih utjecaja. Radnici koji zarađuju plaću suprotstavljaju se kapitalističkim investitorima, ili grabežljivci protiv plijena. Iako ove teorije imaju određenu valjanost u smislu interakcije složenih sustava, one imaju tendenciju da se slome kada ublažavajući čimbenici ili nevidljivi utjecaji promijene ponašanje primarnih elemenata u sustavu.
Jedan dobar primjer gdje Goodwinov model i drugi njemu slični nisu uspjeli predvidjeti gospodarske trendove je nedavna svjetska gospodarska kriza koja se dogodila od 2008. godine zbog špekulacija na tržištu nekretnina i iz drugih razloga. Ovaj gospodarski pad rezultirao je raširenim porastom stope nezaposlenosti u mnogim industrijaliziranim zemljama, čineći rad jeftinijim i obilnijim za kapitalističke interese za širenje poslovanja. Unatoč ovoj prilici, od 2011. kapitalisti nisu odgovorili povećanjem zapošljavanja i umjesto toga su ograničili kapitalna ulaganja u vrijeme koje bi se činilo idealnim za rast iz perspektive radne snage.