Krilatica “prevelika da bi propala” koristi se za opisivanje financijskih institucija za koje se vjeruje da su toliko kritične za ekonomsko zdravlje da im se ne može dopustiti da propadnu ako razviju financijske probleme. Kada se čini da su takvi subjekti u nevolji, može im se pružiti pomoć vlade kako bi im se pomoglo u rješavanju problema i ponovnom uspostavljanju. Ekonomska politika ulaska u sprječavanje neuspjeha ključnih poduzeća postala je tema mnogih rasprava i debata tijekom financijske krize 2000-ih, kada su vladine pomoći velikim tvrtkama i industrijama korištene u pokušaju stabilizacije gospodarstva.
Postoji nekoliko argumenata iza ideje da je posao prevelik da bi propao. Prvi je da su neke tvrtke toliko velike da mogu činiti značajan dio gospodarskog sektora, a njihov neuspjeh može uzrokovati krah sektora, nanijeti štetu gospodarstvu. Osim toga, neuspjeh velikih i malih tvrtki ima potencijal da sruši druge tvrtke sa sobom, budući da sve tvrtke održavaju profesionalne odnose s partnerima poput dobavljača. Kada glavni izvor narudžbi nestane, manja tvrtka može posustati, a stvara se efekt mreškanja.
Osim toga, neuspjeh velikih tvrtki smatra se udarcem na povjerenje potrošača. Kada je tvrtka prevelika da bi propala, ona igra istaknutu ulogu i ulagači se mogu osloniti na bogatstvo tvrtke kao nositelja gospodarstva. Ako poduzeće propadne, ulagači se mogu uspaničiti, povući se iz drugih ulaganja i stvoriti još ekonomskih problema.
Kritičari koncepta tvrde da niti jedan posao ne smije biti toliko velik da može prouzročiti ekonomsku štetu ako prestane s poslovanjem. Ovi kritičari kažu da bi bolji način rješavanja velikih neuspjeha poduzeća bio ograničiti ih razbijanjem tvrtki, sprječavanjem da postanu prevelike i dopuštajući tvrtkama da propadnu ako su u ekonomskim problemima. Opstanak najprikladnijeg pristupa ekonomskoj dobrobiti tvrdi da tvrtke ne bi trebale biti nagrađene što su na rubu propasti uz pomoć vlade.
Primjena “prevelik da bi propao” bila je pomalo neujednačena u očima nekih kritičara. Nekim velikim tvrtkama koje su možda očekivale državnu pomoć bilo je dopušteno propasti, dok drugima nije. Kritičari su ukazali na selektivnu potporu određenim poduzećima i gospodarskim sektorima te sugerirali da se miješa u rad slobodnog tržišta i potkopava povjerenje ulagača.