Profesionalne usluge su one usluge koje, kada se kompetentno pruže, zahtijevaju specijaliziranu dugotrajnu obuku i dokazano ovladavanje jednom od novih ili tradicionalnih profesija, kao što su pravo, medicina, arhitektura, inženjerstvo i mnoge druge. Po svojoj prirodi često rijetke, profesionalne usluge obično se sastoje od jedinstvenih ili tehničkih elemenata, stručnost u kojima se stječe tek nakon rigorozne obuke i certificirana od strane etabliranih tijela na tom području. Profesionalne usluge često na temelju savjetovanja pružaju neovisni izvođači, kao što su računovođe ili odvjetnici koji rade sami ili unutar malih poduzeća. Međutim, nije neuobičajeno da velike organizacije izravno angažiraju stručnjake kao što su računovođe ili odvjetnici, umjesto da sklapaju ugovor s zasebnom tvrtkom za takve profesionalne usluge.
Izvorne profesije bile su pravo, medicina i božanstvo. Da bi postao profesionalac u tim područjima, osoba se morala posvetiti dugoj i snažnoj obuci, često uključujući i naukovanje, prije nego što prođe rigorozni ispit od strane etabliranih članova struke. Međutim, nakon certificiranja kao praktičara, općenito se moglo računati na poboljšanu naknadu, društveni status i moć. Ovi rani stručnjaci općenito su djelovali kao neovisni izvođači, ali u kasnijim vremenima bilo je uobičajeno da se pravni stručnjaci udružuju i osnivaju partnerstva ili tvrtke. Osim toga, kroz neka razdoblja povijesti, proces certificiranja i licenciranja nije bio tako rigorozan kao u moderno doba, a mnogi su profesionalci jednostavno bili samoproglašeni.
U modernoj eri postoji mnogo više profesija od prvobitne tri, ali se ne može reći da se svako područje za koje se dodjeljuju fakultetske ili sveučilišne diplome kvalificira kao profesija, iako je posjedovanje znanja koje predstavlja diploma nakon srednje škole atribut zajednički svim profesijama. Drugi je postojanje profesionalnih udruga — organizacija čiji članovi dijele iste profesionalne vjerodajnice. Takve udruge općenito uspostavljaju minimalne standarde akademskih postignuća i iskustva, te često zahtijevaju od kandidata da se polažu na ispite kako bi utvrdili svoju kompetenciju u tom području. Nakon zadovoljavajućeg ispunjavanja ovih standarda, kandidat se certificira i izdaje licencu ili stručno zvanje. U mnogim slučajevima, vlade se priklanjaju tim udrugama, priznajući licence koje daju i zabranjujući obavljanje profesije od strane bilo koga tko nema takvu licencu. Medicina i pravo su dvije takve profesije čije udruge kontroliraju ulazak u svoja područja, a za koje postoje stroge kazne za bavljenje bez dozvole.
Stručne usluge, dakle, obavljaju praktičari zanimanja u kojima su završili temeljiti studij. Postigli su razinu stručnosti u tom području i pokazali to majstorstvo ispunjavanjem standarda koje su postavili oni koji su već pokazali svoju stručnost. Zapošljavanje u njihovoj struci dostupno je i kroz partnerstva i druga poduzeća koja se bave strukom, kao što su odvjetnička društva i bolnice, ili kroz veće organizacije čija je potreba za takvim stručnim uslugama tolika da opravdava izravno zapošljavanje takvih stručnjaka, poput velikih proizvođači koji zapošljavaju odvjetnike.